Poremećaji čitanja i pisanja
Disleksija većinom uzrokuje teškoće (u svijetu koji je podešen prema većini), ali uzrokuje i brojne sposobnosti koje nadilaze prosječnost. Tome svjedoče i poznati disleksičari (Einstein, da Vinci, Edison, Newton, Picasso, Disney, Beethoven, Christie, Andersen, Jobs i dr.) za koje se ističe da nisu bili uspješni unatoč disleksiji, već zbog nje. Stoga je potreban odmak od percipiranja disleksije kao sindroma s negativnim predznakom.
Marta Zečević bivša je učenica naše škole. Završila je Integrirani preddiplomski i diplomski Učiteljski studij na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, dislociranome studiju u Slavonskome Brodu te 2017. stekla akademski naziv magistre primarnoga obrazovanja. Iste je godine izabrana u naslovno suradničko zvanje asistentice na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku te radi kao vanjska suradnica na dislociranome studiju u Slavonskome Brodu. Pripravnički staž odradila je 2018. i našoj školi i te iste godine upisala Poslijediplomski sveučilišni studij Nove paradigme obrazovanja u Puli. Marta je zajedno s mentoricom izv. prof. dr. sc. Eminom Berbić Kolar i sumentorom dr. sc. Igorom Markom Gligorićem 2018. objavila sveučilišni priručnik Disleksija i disgrafija: određenja, pristupi i smjernice. To je bio povod za naš razgovor s njom.
Što je disleksija i disgrafija?
Disleksija i disgrafija određuju se kao specifične teškoće u učenju koje se ponajviše očituju u teškoćama prilikom čitanja i pisanja. Disleksija, uz koju je česta i disgrafija, najčešća je specifična teškoća u učenju i prema procjenama stručnjaka diljem svijeta pojavljuje se kod 10 % populacije, a popraćena je prosječnom ili iznadprosječnom inteligencijom. Sukladno tim procjenama u slavonskobrodskim bi osnovnim školama bila riječ o 500-tinjak učenika s disleksijom.
Kako se disleksija i disgrafija manifestira?
Uglavnom se očituje u teškoćama prilikom čitanja, primjerice: pogrešno čitanje riječi, ispuštanje ili dodavanje glasova, zamjena glasova prema sličnosti (b – p, d – b, s – z i sl.), sporije čitanje ili čitanje napamet i dr. Može se očitovati i u teškoćama prilikom pisanja (disgrafiji), zatim teškoćama prilikom razumijevanja pročitanoga, vremensko-prostorne orijentacije, pamćenja i organiziranja informacija itd. Međutim, niti jedan pojedinac neće imati iste simptome, a teškoće se mogu pojaviti u različitim stupnjevima na kojima se one više ili manje očituju (isto vrijedi i za disgrafiju).
Je li ju lako u praksi prepoznati?
Iako se disleksiju u praksi uglavnom percipira kao teškoću čitanja (i pisanja), njezino je glavno obilježje neujednačenost u sposobnostima. To bi značilo da disleksičari pokazuju slabije sposobnosti primjerice u jezičnim djelatnostima dok u drugim djelatnostima pokazuju sasvim uredne sposobnosti; nerijetko i izvrsne. Stoga je bitno imati na umu da disleksičareva priroda podrazumijeva teškoće i jakosti i kao takva je vrlo nevjerojatna i zbunjujuća. Jakosti podrazumijevaju sposobnosti poput: razmišljanja u slikama, tj. predočavanja misli 200 do 4000 puta brže od ostalih, mijenjanja perspektive bilo gdje oko objekta, nadarenosti u područjima umjetnosti, informatike, dizajna, drame, elektronike, matematike, mehanike, glazbe, fizike, sporta i dr., visoke razine intuitivnosti, kreativnosti i svijesti o okruženju. Sukladno tim jakostima neki disleksičari mogu kreirati vlastitu sposobnost kojom vrlo vješto prikrivaju svoje nemogućnosti. Tako primjerice uspijevaju čitati brzo i precizno unatoč svojoj teškoći dekodiranja riječi i zbog toga ih je puno teže prepoznati kao disleksične. Tu se može zapitati zbog čega uopće dijete/učenika detektirati kao disleksičara ako ne pokazuje teškoće. Pri tome je važno razumjeti da su njegove slabosti postojane koliko god ih on vješto uspijeva prikriti i sukladno tome zaslužuje adekvatnu pomoć i podršku u bilo kojemu trenutku kada mu je potrebna.
Kako takvim učenicima pomoći? Kakve prilagodbe trebaju?
Za disleksične se učenike predviđa obrazovanje prema redovitome programu uz individualizirane postupke poput: pružanja dužeg vremenskog razdoblja za usvajanje ili provjeravanje znanja (što vrijedi i za državnu maturu), korištenja različitih vrsta podražaja, davanja prednosti češćim usmenim oblicima u poučavanju i provjeravanju znanja, izbjegavanja čitanja naglas ili pisanja na ploči pred razredom, korištenja jezično-grafički prilagođenih tekstova (izbjegavati veće tekstualne cjeline, koristiti veći razmak između riječi, rečenica i redova, rabiti jednostavan font, izbjegavati kurziv, jednostavno oblikovati stranicu i sl). Dakle, načelno se radi o olakšavanju primanja i proizvodnje pisanih tekstova.
Jesu li učitelji dovoljno educirani za ovu problematiku?
Istraživanja pokazuju da se učitelji uglavnom ne smatraju dovoljno kompetentnima za prepoznavanje i rad s disleksičnim učenicima, što je u skladu s činjenicom da kolegiji učiteljskih studija u Hrvatskoj usmjereni učenicima s posebnim potrebama (učenicima s teškoćama i darovitim učenicima) imaju tek 0.33 % do 2.33 % udjela u ukopnome broju stečenih ECTS bodova po završetku studija. Nadalje, velika većina roditelja ne želi pisani trag o uključenosti djeteta u ikakvu rehabilitaciju ili ne žele uopće da se teškoće otkriju, što je zasigurno uzrokovano pogrešnom društvenom percepcijom disleksije i(li) disgrafije. Kako je prethodno spomenuto, disleksija većinom uzrokuje teškoće (u svijetu koji je podešen prema većini), ali uzrokuje i brojne sposobnosti koje nadilaze prosječnost. Tome svjedoče i poznati disleksičari (Einstein, da Vinci, Edison, Newton, Picasso, Disney, Beethoven, Christie, Andersen, Jobs i dr.) za koje se ističe da nisu bili uspješni unatoč disleksiji, već zbog nje. Stoga je potreban odmak od percipiranja disleksije kao sindroma s negativnim predznakom jer je jasno da pristup tim stanjima kao patološkima te usmjeravanje pozornosti samo na otežanost funkcioniranja najčešće neće imati iznadprosječan rezultat do kojega se možda moglo doći samo promjenom vizure.
Kako se ti učenici snalaze u redovitom školskom sustavu? Što je pokazalo istraživanje koje ste proveli?
Novije znanstvene spoznaje upućuju na određenje disleksije kao razlike u strukturi i procesuiranju mozga zbog kojega osoba ima drukčiji stil spoznavanja svijeta oko sebe. U našemu obrazovnom sustavu gdje se znanja i sposobnosti pretežno standardizirano ispituju, većina će disleksičara, ukoliko nisu prepoznati, pokazivati dosta lošije rezultate u odnosu na svoje potencijale. Pri tome nije isključivo da neki od genija bivaju svrstani među učenike s teškoćama/poremećajima ili se provlače kroz obrazovne razine s postignućima koja uglavnom nisu u skladu s njihovim mogućnostima. Stoga je upravo uloga učitelja i roditelja ključna u pravovremenoj detekciji disleksičnih učenika kako bi im se adekvatno pristupilo u skladu s njihovim načinima učenja i razvi(ja)lo njihove sposobnosti, potencijalne talente i samopouzdanje prije negoli pokažu neuspjeh.
Lara Žuljević
