Tužno! Zaista tužno! Koliko ljudima treba da uvide da je ono što rade loše.
Divim se Dujinoj snazi izdržavanja maltretiranja. Dok sam čitao djelo, stalno sam postavljao pitanje “A zašto?“. Što je taj dječak ikome skrivio? Odgovor je ništa. Jednostavno je bio tu, malen, siromašan, drukčiji među elitom. No opet se pitam zašto?! Nisu li njegovi vršnjaci mogli naći drukčiji način zabave? Nisu. Jer su naduti i oholi, otupjeli od novca i roditeljskih popuštanja. Zaključak je da su ta djeca svi do jednoga bili umišljeni nasilnici. No glavni je lik Ivan imao dublje razloge. Intimnije, mračnije, zlobnije. Daleko je to od šale i igranja otišlo. Mi svi čitatelji sada osuđujemo toga nasilnika, ali zapitajmo se jesmo li drukčiji? Teško je to priznati, ali nismo! Jer da smo drukčiji, ne bi bilo nasilja, ruganja, siromaštva, tuge, bijede. Rješenje je samo jedno. Mijenjajmo se! Okrenimo se pravim vrijednostima dobroti, zajedništvu, prihvaćanja, pomaganju dok ne bude prekasno.
Tema djela je dugogodišnje maltretiranje Duje i pokajanje na kraju. Žao mi je što je Dujin život bio tako težak, a Ivan ga je još više otežavao. Ovo je djelo pravi primjer da trebamo razmišljati o tome što radimo jedni drugima i naučiti razlikovati dobro od zla. Najveći je problem i glavni neprijatelj u ovom djelu zavist. Ona razdire dušu i uništava odnose između ljudi.
Razmišljajmo i pazimo što činimo jer naša djelovanja mogu imati kobne posljedice. Mislim da nije u redu segregirati ljude prema njihovom financijskom stanju što je zapravo najizraženije u knjizi. Ne razumijem zašto Duje nije htio reći nekoj odrasloj osobi što ga je, odnosno tko ga je snašao. Trebao se već odavno požaliti Dujinu ocu koji bi mu pomogao. Skrivena je poruka ovoga djela, dragi čitatelji, zapravo, da trebamo povjeriti nekom naše probleme i što nam se događa u životu jer ako to ne činite, loše vam se piše.
Anton Zekušić
