Danas pedagog, a nekad učenik
Josip Đurđević nekada je bio učenik naše škole, danas radi kako pedagog. S nama je podijelio svoje sjećanja na vrijeme provedeno u školi nekada i danas.
Povratak u školu
Bila je to tek obična srijeda u studenome 2017. za većinu ljudi, ali za mene je to bio dan kada sam ponovno došao u svoju školu. Povratak, nakon gotovo petnaest godina, u školu koju sam nekad pohađao donio je nove izazove.
Zgrada koja se nekada činila ogromnom, više nije bila tako velika iako je u biti bila još veća jer je nadograđen novi dio i sportska dvorana. Koga ću sresti na novome radnom mjestu od učitelja koji su meni predavali bio je još jedan od upitnika koji su mi visjeli nad glavom kada sam prvi put zakoračio na novo radno mjesto. Neki učitelji bili su onakvi kakve sam ih zapamtio kada sam bio dijete, a o nekima sam stvorio novu sliku. Kao dijete nisam mogao ni zamisliti da ću biti dio zbornice koja je meni predavala. Da me je netko pitao u prvome ili drugome razredu osnovne škole što ću biti kada odrastem, zasigurno ne bih rekao pedagog ili učitelj povijesti. Tada bih najvjerojatnije rekao kuhar, automehaničar ili nešto slično.
Sjećanje na školovanje
U Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić“ krenuo sam u Naselju Andrije Hebranga gdje je bio područni odjel, jedna učionica u prostorijama Mjesnog odbora. U razredu nas je bilo više od 30. Neki su učenici došli, neki otišli, ali otprilike nas je toliko završilo osmi razred. Prva tri razreda završio sam u učionici u Mjesnom odboru, kao što sam naveo. U trećem smo razredu čak išli u tri smjene. Danas je gotovo nezamislivo vidjeti toliki broj učenika u jednome razredu, što se i kosi sa suvremenim pedagoškim standardima. Nismo imali sportsku dvoranu, ali imali smo svoju učionicu i igrališta u naselju gdje smo provodili sate tjelesne i zdravstvene kulture te velike odmore. Većina nas je bila udaljena svega pet minuta od škole, a neke je od škole dijelilo samo nekoliko ulaza zgrade.
Četvrti razred pohađao sam u paviljonima pokraj zgrade matične škole, a tek u petom razredu prešli smo u danas stogodišnju zgradu. Svaki sat mijenjali smo učionice. Imali smo nastavu u dvije smjene, jedan tjedan ujutro, drugi popodne. Za četvrti razred me vežu i uspomene na mali zbor u kojem sam pjevao. Peti razred donio je nova poznanstva jer su se tada miješali svi četvrti razrede, a pridružili su nam se i učenici iz područne škole u Donjoj Vrbi. Na putu od Hebranga do škole događale su se razne nepodopštine jer nam je trebalo i više od petnaest minuta da dođemo na nastavu. Nastavu tjelesne i zdravstvene kulture imali smo, kada je bilo lijepo, vani na igralištu ili na putu do Poloja, nekada i u učionici, a tijekom zime u gradskoj vježbaonici „Hrvatski sokol“. U sedmom razredu dio učenika, a tako i ja prelazimo u novoizgrađenu školu – XI. osnovnu školu.
Moj put od učenika do pedagoga (i učitelja povijesti) zasigurno počinje već u osnovnoj školi kada mi je razrednica u 5. i 6. r. bila učiteljica Blanka Marinović, učiteljica povijesti i geografije koja mi je prenijela ljubav prema povijest, a to se nastavilo i u srednjoj školi kada mi je razrednik isto bio nastavnik povijesti. Za učitelje iz svojeg osnovnog školovanja uglavnom me vežu lijepe uspomene. Uspomene na putovanja i ekskurzije, posjete kazalištu, sajmove kolača u školskom dvorištu, odlaske na Migalovce i drugo pamtit ću do kraja života.
Josip Đurđević
