Nekad učenica, sada učiteljica matematike
Dobro se sjećam toga četvrtka 2011. godine. S tatom sam bila u gradu, išli smo u tiskaru po moj diplomski rad koji je bio na uvezivanju. Tati je zazvonio mobitel. Zvao ga je moj učitelj informatike iz osnovne škole, Zlatko Bagarić. Tada je bio ravnatelj OŠ „Ivan Goran Kovačić“, škole koju sam pohađala. Učiteljica matematike, moja učiteljica Tanja, slomila je ruku i hitno su trebali zamjenu na nekoliko tjedana. Pitao me želim li doći na zamjenu. Nije znao da studiram financijsku i poslovnu matematiku i da nikada nisam bila u razredu u ulozi učiteljice. Rekla sam mu da sutradan imam obranu diplomskog dara. Poželio mi je sreću i rekao da dođem u ponedjeljak na razgovor.
Prvo iskustvo u školi
Obrana je prošla odlično i postala sam magistra matematike. U ponedjeljak sam došla u svoju školu, i to na prvi razgovor za posao. Dugo nisam bila u njoj, gotovo 10 godina. U tome periodu škola je nadograđena, srušeni su paviljoni u kojima sam provela niže razrede.
Unutrašnjost škole bila je gotovo ista, samo su bile drukčije boje zidova. Otišla sam u ravnateljev ured. Kratko smo razgovarali. Nakon toga ravnatelj me otpratio do zbornice. Bila je na katu. Nekada je u tome prostoru bila knjižnica.
U zbornici i na hodniku srela sam poznata lica. Moja razrednica Renata bila je jedna od prvih koje sam vidjela. Izgrlila me iznenađena što njezina učenica dolazi s njom raditi. Bilo je tu još puno mojih učiteljica: Ivančica, Snježana, Dunja, Ljubica, Blanka… Ono što me tada uistinu iznenadilo je što su me se svi sjećali. Nisam mogla zamisliti ljepši i topliji doček.
Ravnatelj me proveo kroz školu. U tadašnjoj učionici matematike ja sam nekada provodila sate engleskoga jezika. Učiteljica Rozalija ih je činila nezaboravnim. Govor Martina Luthera Kinga koji sam naučila u 7. ili 8. razredu znam i dan-danas. S gramatikom nisam imala problema ni na fakultetu jer smo Cambridge gramatiku (plavu knjigu) počeli ispunjavati još u osnovnoj školi. Odlazak u Selce u sklopu projekta u kojem smo sudjelovali pamtit ću uvijek. Učiteljicu Rozaliju također.
Učenici nisu imali garderobu kao mi, obuću su ostavljali ispred učionice. Nekadašnja garderoba postala je učionica tehničke kulture i fizike. U mojoj učionici matematike bili su prvašići. Uhvatila me nostalgija. Zidovi jesu ostali isti, ali se ipak puno toga promijenilo. Djeca su dobila dvoranu. Nisu više, poput nas, morali ići u dvoranu Sokol na nastavu TZK. Tete su ostale iste, ali više nisu prodavale peciva, sada je tamo kabinet tehničke kulture.
Moje kolegice matematičarke
Učiteljica Višnja, također moja učiteljica matematike, uputila me u sve bitno, udžbenike, nastavu, imenik, dnevnik. Nikada neću zaboraviti sreću koju sam osjetila kada je učiteljica Višnja nazvala na naš kućni telefon i javila mi da sam, kao učenica 5.razreda, osvojila 1. mjesto na općinskom/gradskom natjecanju iz matematike. Ostala je među nama ta nekakva povezanost i obje smo bile sretne što ćemo zajedno raditi.
Sutradan sam u školu došla u ulozi učiteljice. Nisam mislila to raditi, nije to bio moj san. Čak sam bila uvjerena da ja neću raditi u školi. Zbog toga nisam ni znala kakva učiteljica želim biti. Imala sam ogromnu tremu.
Učiteljica Tanja bila je stroga i zahtjevna. Naučila me matematiku s kojom nikada nisam imala problema. Uvijek se trudila od svakoga učenika izvući njegov maksimum. Nije se to uvijek svima svidjelo. Imala sam ogromno poštovanje prema njoj i nisam je htjela ni tada iznevjeriti. Tri tjedna sam provela na zamjeni. Oko svega sam se konzultirala s njom. Bila sam mlada i učenicima zanimljiva, a i meni je bilo zanimljivo prenositi njima svoje znanje, svoja iskustva. Iznenadili su se, a i dan-danas se učenici iznenada kada kažem da su njihovi učitelji i moji učitelji. Danas sve manje, ali tada je bilo sigurno njih desetak. Mislim da su ta tri tjedna bili ključni za moj daljnji put. Odustala sam od financija i shvatila da je škola mjesto u kojem želim raditi.
Učiteljica kakva želim biti
Nakon položene pedagoško-psihološke izobrazbe i godinu dana rada u Ekonomsko-birotehničkoj školi, učiteljica Tanja je otišla u mirovinu. Nisam se previše dvoumila, predala sam papire na natječaju i dobila posao za stalno.
Kako biti učiteljica i kakva učiteljica biti, učila sam u hodu. Znala sam samo kakva ne želim biti. Ne želim, ionako tešku matematiku još više otežavati, ne želim da me se djeca boje i da s grčem dolaze u učionicu.
Tijekom školovanja imala sam nažalost i takvih situacija. Sjećam se riječi svoje učiteljice nižih razreda, Ane Vinković, koja je rekla da je najbitnija stvar koju prvašići trebaju naučiti je to da zavole školu. Čitati, pisati i računati ionako će naučiti kasnije. To sam htjela i ja, da učenici zavole matematiku, da žele doći na sat matematike. Želim vjerovati da sam u tome uspjela.
Moji kolege
Pitaju me često djeca kako mi je raditi s mojim učiteljicama. Uvijek kažem da je to nešto najbolje. Uz sebe imaš osobe s više iskustva koje ti mogu dati savjet. Upoznala sam ih u nekom drugom svjetlu i u svemu se ugodno iznenadila. Nekada za mene „opasne“ učiteljice postale su mi gotovo najdraže kolegice, uzori kojima težim. Nekada „opasni pogled ispod naočala“ učiteljice Marije sada je topli pogled pun ljubavi prema učenicima i njihovim uspjesima. Iako dugo radimo zajedno i one mene prihvaćaju kao ravnopravnu kolegicu, nikada im se nisam obratila sa „TI“. Ne znam zašto, pretpostavljam zbog velikog poštovanja koje imam prema njima.
Već 12 godina radim u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ i ni u jednom trenutnu nisam pomislila tražiti neku drugu školu. Ovo je moja škola, a sada je i škola moje djece. Stara, ali topla, uspješna. Baš onakva kakva treba biti, zajedno s ljudima koji su u njoj.
Barbara Jandrečić
