Nogomet je moj život
Matej Crnković od ove je školske godine učenik Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“. Ide u 7. b razred i odličan je nogometaš. Trenira u NK Osijek. Ljevak je, brz, okretan, dobro dribla i malo tko mu može uzeti loptu. Uspoređuju ga s Messijem, no on sam za sebe kaže da je još daleko od toga. Kako bismo ga što bolje upoznali, s njim smo obavili razgovor.
Kada si počeo igrati nogomet?
Nogomet sam počeo trenirati s četiri godine kada me tata upisao u “NK Željezničar”. Trenutno treniram nogomet u NK Osijeku, stariji pioniri, čiji sam član već drugu godinu. Natječem se u Prvoj kvalitetnoj ligi, a ove godine borimo se za ulazak u HNL. Moj trener u Osijeku je Silvio Ježić koji je jako strog. Nogomet me naučio igrati moj tata s kojim sam već od malih nogu šutao loptu i tako se zaljubio u taj sport. Kada sam imao samo dvije godine djed mi je kupio nogometnu loptu koju još i danas čuvam.
Koliko puta tjedno imaš treninge? Tko te vozi na njih? Kako izgleda jedan tvoj trening?
Nogomet treniram šest dana u tjednu, a treninzi mi traju 1,5 sat. Svaki dan putujem do Osijeka. Nekad me vozi mama, nekad tata. Treninzi nam se sastoje od trčanja, vježbi razgibavanja, istezanja, poslije prelazimo na nogometnu tehniku, tehničke elemente u parovima, trojkama, zatim igre na polovici igrališta, taktičke vježbe završnice i šutevi, a poslije igramo nogomet 11 na 11. Treninzi mi nisu teški, ali su ponekad zahtjevni.
Školski i nogometni planovi
Kako se osjećaš u novoj školi?
U novoj se školi osjećam „super“ jer sam s nekim prijateljima iz razreda išao zajedno u vrtić pa smo se poznavali od malih nogu. Ali i novi prijatelji iz razreda su mi postali pravi prijatelji. Najbolji prijatelj iz nove škole mi je Filip, volim ga zato što je smiješan i zajedno s njim volim igrati nogomet.
Je li ti teško uskladiti sve školske i sportske obaveze?
Ponekad mi je teško stići napraviti sve obaveze za školu, ali se trudim. Ponekad u autu na putu do Osijeka ponavljam i učim. Učitelji u ovoj školi su zahtjevniji nego u staroj, ali nekako se s njima uspijem dogovoriti oko izvršavanja obaveza. Dnevno najmanje sat vremena učim i pripremam se za školu.
Koju ćeš srednju školu upisati? Što planiraš u budućnosti?
Volio bih upisati Sportsku gimnaziju, zatim KIF, obrazovanje mi je vrlo važno. Ako uspijem postići svoje ciljeve i postanem profesionalni nogometaš, bavit ću se time, no pokušat ću uskladiti to sa studiranjem. Planovi su mi da postanem profesionalni nogometaš i da ostvarim svoje snove igrajući za neki veliki klub, kao što su Hajduk, Barcelona ili Real Madrid.
Nogometa nikad dosta
Jesi li išao na kakvo putovanja s klubom? Koje je bilo tvoje najdraže putovanje s klubom?
S klubom sam puno putovao, ponekad igramo u Hrvatskoj, a išao sam i izvan Hrvatske u Mađarsku, Njemačku, Austriju, Rumunjsku… Od svih putovanja najdraže mi je bilo kada smo u Munchenu na turniru igrali protiv odličnih i jakih klubova, a mi smo osvojili 2. mjesto.
Jesi ili ikada dobio kakvu nagradu za postignute uspjehe?
Dosada sam dobio puno nagrada za najboljeg igrača te dvije nagrade za najboljeg strijelca turnira.
Što ti pričinja najveću radost na utakmici?
Najzanimljivije i najveselije nam je svima kada u zadnjoj minuti zabijemo gol i svi ga zajedno proslavimo vrišteći i grleći se. Kada moja ekipa i ja pobijedimo, nitko nije sretniji od nas, osobito kada je protivnik dobar, a utakmica napeta. Kada izgubimo, najčešće šutimo, tužni smo i razmišljamo što smo mogli bolje napraviti.
Voliš li izvoditi jedanaesterce?
Često sam u situaciji da moram pucati jedanaesterac, to mi je ponekad veliki stres. Najčešće zabijem gol, ali kada ne pogodim, osjećam veliku krivnju i odgovornost.
Za koji hrvatski klub navijaš? Koji ti je najdraži igrač?
Moj najdraži hrvatski klub je Hajduk. Ja sam Vatreni Hajdukovac, kao i moj otac. Najdraži igrač mi je Marko Livaja jer igra špicu, kao i ja. Leo Messi je također moj najdraži igrač jer me uvijek iznenadi odlukama koje donese i napravi na terenu. Igramo istu poziciju te nosimo isti broj na dresu.
Tko su tvoji najvjerniji navijači?
Moji su najvjerniji navijači moji roditelji i uža rodbina. Volim kad me bodre jer mi to daje dodatno samopouzdanje. Kohorta mi uvijek plješće i bodri me za bolji rezultat, osjećam da su me Osječani prihvatili.
Lora Prpić
