Učiteljica engleskog jezika Iva Šimić radi u našoj školi već sedam godina poučavajući učenike i nižih i viših razreda. Zanimljivo je da je u našoj školi također kao učitelj engleskoga jezika nekad radio i njezin otac Miroslav Čokolić. Zato smo o prirodi i problemima učiteljskog poziva, kao i drugim životnim pitanjima i izazovima razgovarali s učiteljicom Ivom.
O učiteljskom pozivu
Otkud ljubav prema engleskome jeziku?
Ljubav prema engleskom jeziku je jako stara, toliko da se ni ne sjećam kada je sve to krenulo. Engleski jezik je oduvijek bio dio moga života jer je moj tata bio učitelj engleskog jezika, i to baš u ovoj školi u kojoj sada ja, na neki način, nastavljam njegov posao. Kao mala s tatom sam pjevala pjesmice na engleskom jeziku, učio me brojeve, životinje i boje. Tada nije bilo obrazovnih sadržaja na internetu kao danas i sve smo učili iz udžbenika, slikovnica i s kaseta. Kako sam rasla, rasla je i moja ljubav prema engleskom jeziku. Tijekom školovanja bio mi je to uvijek onaj predmet koji ne moram učiti, a na zanimljiv i neprimjetan način se moje znanje nadograđivalo. Engleski jezik je zaista iznimno moćan alat u današnjem svijetu. Otvara mnoga vrata i mogućnosti i gotovo je prisutan u svim sferama naših života.
Jeste li oduvijek željeli biti učiteljica?
Još kao djevojčica znala sam da želim raditi u školi, to nikad nije bilo upitno. Moji su roditelji bili učitelji i oduvijek sam ih promatrala kako u kasne večernje sate ispravljaju testove i pripremaju se za nastavu. Tada, kao djetetu, mi je to izgledalo privlačno i zanimljivo. Željela sam biti učiteljica razredne nastave, knjižničarka, učiteljica geografije, a najduže me držala želja da budem učiteljica engleskog jezika – baš kao i moj tata!
Koliko dugo radite kao učiteljica engleskog jezika i u kojim sve razredima predajete?
Nakon završene gimnazije (opći smjer), upisala sam Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti s pojačanim modulom za engleski jezik. Iste godine (2014.) kada sam završila fakultet sam se zaposlila u OŠ ,,Vladimir Nazor” gdje sam godinu dana radila na zamjeni poučavajući engleski jezik. To mi je bilo zaista drago i posebno iskustvo jer sam tu istu školu i sama pohađala i zaista je bilo zanimljivo provoditi vrijeme u zbornici s učiteljima koji su nekad meni predavali. Već sljedeće sam se godine zaposlila u OŠ ,,Ivan Goran Kovačić” i OŠ ,,Bogoslav Šulek” te sam sljedećih 7 godina provela radeći na dvije škole. Od ove školske godine prihvatila sam priliku i sada radim samo u jednoj školi i nemam se na što požaliti. S obzirom da je engleski jezik predmet koji je obavezan od 1. do 8. razreda, uvijek sam ga predavala i u razrednoj i predmetnoj nastavi. Ove godine imam jedan razred u razrednoj nastavi (2.a) i 6 razreda u predmetnoj (5.ab, 6.ab, 8.ab).
O učenicima i ocjenama
Kako Vam je u našoj školi? Jeste li zadovoljni svojim učenicima?
Uživam u ovoj školi! Naravno, imam i ja loših dana kada čekam zvono za kraj nastave jednako nestrpljivo kao i učenici, ali volim svoj posao i sretna sam što radim s djecom različitih uzrasta. Volim često učenicima naglasiti da volim svoj posao jer smatram da je bitno pozitivno utjecati na učenike u nadi da će neki od njih danas-sutra biti moji radni kolege u ovoj školi. Imam puno učenika kojima predajem i generalno jesam zadovoljna njima. Engleski jezik je i dalje predmet kojega učenici rado uče i sudjeluju u aktivnostima na satu. Posebno mi bude drago kada vidim da su učenici svjesni važnosti učenja stranog jezika i da nije sve u ocjeni koju će dobiti nego u postupnom, ali vrlo važnom razvijanju vještina koje će im trebati za snalaženje u životu – razumijevanja slušanjem i čitanjem, govorenja i pisanja.
Kakva su Vaša očekivanja od djece?
Uvijek smatram da učenici mogu postići više, no ne očekujem od svih učenika maksimum. Oni sami biraju na kojem će predmetu dati svoj maksimum. Srećom u svakom razredu imam učenika koji zaista žele više i trude se postići više, s njima je baš gušt raditi. Iako će zvučati neobično jer je jako važan dio mog posla ocjenjivanje, ja uopće ne marim za ocjene. Smatram da one ne bi smjele biti jedini i glavni pokazatelj znanja i nadam se da će u doglednoj budućnosti ocjene, kao ove koje poznajemo sada, izgubiti na važnosti. Smatram da se u sebe i svoje znanje treba ulagati kontinuirano i svjesno, a ne samo pred ispitivanje ili test u školi. Od svojih učenika očekujem zalaganje na satu jer često vodimo zanimljive rasprave i debate. Na satu uvijek nastojim da se većina komunikacije i odvija na engleskom jeziku i u tu komunikaciju nastojim uključiti sve učenike. Učenici koji se nerado uključuju u rasprave na satu ne mogu napredovati kao učenici koji to rade.
O problemima i mogućim promjenama
Na koje probleme nailazite u svom radu?
Ne bih rekla da su to problemi, koliko su to postala trajna stanja u današnjem školstvu. Očekivanja učenika, roditelja i moja očekivanja se ponekad razilaze. Učenici koji ‘ganjaju’ samo ocjene, varanje na testovima, izbjegavanje svojih obaveza, ometanje radne atmosfere u učionici samo su neki od problema s kojima bih radije da se ne moram nositi.
Da možete nešto promijeniti u školi, što bi to bilo?
Auf, mnogo bih toga mijenjala… Za početak rado bih da naša škola ima veće prostorne kapacitete te još bolje opremljene učionice. Rado bih da imamo mogućnost imati interaktivnu ploču u svakoj učionici, prostoriju poput knjižare u kojoj bismo imali nepresušne zalihe materijala poput papira za printanje, markera, hamer papira i sl. Osim toga, promijenila bih način vrednovanja – više ne bi bilo klasičnih ocjena, pa time ni pritisaka zbog istih. Nekoliko puta godišnje učenici bi rješavali standardizirane testove na razini države i za njih bi dobivali bodove koje bi skupljali do upisa u srednju školu.
O slobodnom vremenu, hobijima i obitelji
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
Moje slobodno vrijeme je nešto što iznimno cijenim. Upravo zato, jako mi je bitno i dobro i učinkovito organizirati svoje vrijeme kako bih što više vremena provela radeći ono što volim, a ne samo ispunjavajući svoje obveze. Moje slobodno vrijeme ponajviše ovisi o vremenskim prilikama. Ukoliko su vremenske prilike povoljne, moja mala obitelj i ja nastojimo što više vremena provoditi na svježem zraku, u šetnji gradom ili šumom, vožnji biciklima… U tim trenutcima nastojim ne razmišljati o poslu, ispitima, nastavnim jedinicama… Tada se isključujem i punim baterije za sljedeći dan. Ukoliko je kišni dan, najviše se volim opuštati uz gledanje neke dobre serije. Obožavam gledati serije i uvijek sam u potrazi za dobrim preporukama. Često poslušam i preporuke svojih učenika koji također rado gledaju serije na streaming servisima.
Koji su Vaši hobiji?
Hobiji su uvijek bili važan dio moga života. Uvijek sam voljela imati nešto o čemu ću rado istraživati, usavršavati se, veseliti se. U zadnjih nekoliko godina nemam više toliko slobodnog vremena za njegovanje hobija kao prije, ali sam zato našla način kako da spojim ugodno s korisnim. Oduvijek sam rado provodila vrijeme čitajući. U zadnje vrijeme sam fokus s čitanja romana prebacila na knjige o roditeljstvu i osobnom razvoju. Osim toga, uvijek sam rado stvarala i bilježila uspomene. Mobitel mi je uvijek bio krcat fotografijama, a kako sam dobila sina, on je postao moj najdraži model za fotografiranje pa sam odlučila i uložiti u malo ozbiljniju foto opremu. S mobitela sam prešla na DSLR fotoaparat, a s time je došlo i mnogo učenja i istraživanja. Trudim se redovito fotografirati, stoga nosim svoj fotoaparat i u najobičniju šetnju gradom. Obrada fotografija i odabir najboljih te slaganje foto albuma je također nešto u čemu uživam. Zato često listam obiteljske foto albume i stvaram nove. Vjerujem da će mi za dvadesetak godina upravo ti albumi koje sam vrijedno stvarala biti najdragocjeniji predmeti u kući.
Imate li obitelj?
Prije nekoliko godina odlučila sam udati se za svog supruga i s njim zasnovati našu malu obitelj. Prije dvije godine naša obitelj s proširila za još jednog člana – našeg sina Maka. Očekivala sam mnogo toga u roditeljstvu, ali nisam očekivala da će upravo Mak postati moj najveći učitelj, osoba zbog koje su danonoćno raditi na sebi kako bih bila bolji roditelj njemu. I zaista je kako kažu – čovjek uči dok je živ, a ne samo dok traje škola.
Što biste nam poručili za kraj?
Nije sve u ocjenama, razlomcima, zamjenicama, Past Simple-u, mejozi i mitozi. Škola je prije svega odgojna pa onda obrazovna ustanova i puno je bitnije danas raditi na sebi kako ne bismo na dane provedene u školi gledali sa žaljenjem. Budite danas osoba na koju ćete se ponositi za 15 godina. Iskoristite najbolje svoje vrijeme provedeno u školi, dajte sve od sebe, kako biste kod kuće imali što više slobodnog vremena za sebe i svoje hobije. I što je najbitnije, uživajte u svojim školskim danima, budite djeca i ponašajte se tako. Imat ćete cijeli život vremena da bude odrasle osobe (i vjerujte, to nije baš tako fun 🙂 ).
Antonija Štifić i Ema Pavković
