Intervju s Ivanom Lutzom, profesorom i piscem

Živi kako srce želi

Ivan Lutz profesor je fizike, pisac kratkih priča, novela i romana te bivši učenik naše škole. Živi u Slavonskome Brodu sa suprugom, kćeri te kućnim ljubimcima: s papagajem Ozzyjem i s crnim labradorom Yodom koji je ime dobio po slavnom liku iz Star Warsa. Velika ljubav mu je i rock and roll (u mladosti je svirao u jednoj grupi), igranje igrica na PlayStationu te čitanje knjiga. Dosad je napisao sedam knjiga, ali objavio je četiri i više od trideset kratkih priča. Najdraža mu je prva objavljena knjiga Zovite ju Zemlja jer za nju kaže: „Nekako se prvi osjećaji ne ponavljaju pa je dobro upijati te trenutke što je duže moguće.“
Kako sve to stigne? Koji je njegov tajni put do uspjeha? Odlučila sam porazgovarati s njim i otkriti.

Supermoći pisca

Kao dijete, koje ste knjige voljeli čitati? Koji je bio Vaš omiljeni dječji pisac?
Moja supermoć je iskrenost pa tako moram priznati da kao dijete uopće nisam volio čitati. Bježao sam od knjiga, brojio stranice, gledao veličinu slova i doslovno htio iskočiti iz vlastite kože kada sam morao čitati nešto za lektiru. No volio sam čitati stripove, a kako su u ono vrijeme bili dosta skupi, dobivao sam ih kada sam bio bolestan ili za neku svečaniju prigodu. Ipak, pročitao sam nekoliko knjiga kao klinac, a najviše mi se urezala u sjećanje Waitapu Jože Horvata koja je i danas moja omiljena knjiga jer govori o slobodi misli, veličini svijeta i beskrajnim mogućnostima mladoga čovjeka. Mislim da sam tada prvi put shvatio da je dobro ponekad ne poslušati nekoga, prijeći neku ustaljenu granicu koju su nam nametnuli tradicijom i osloboditi se. Puno sam kasnije shvatio da me ta knjiga promijenila.

Jeste li kao dijete voljeli pisati? Sjećate li se kakve ste ocjene dobivali iz školskih zadaća?
Volio sam pisati, ali nisam pomišljao da će mi to biti preokupacija kada odrastem. Ocjene su varirale, no u srednjoj školi pisao sam školske zadaće svima (To se ne smije!:)) jer sam shvatio da mi slaganje riječi ide možda malo bolje nego ostalima pa sam pomagao prijateljima.

Od kada Vas privlači i zašto znanstvenofantastična književnost?
Znanstvenu fantastiku počeo sam čitati na prvoj godini fakulteta. Prije toga, čitao sam sve ostalo. Kako sam imao prijatelja iz Osijeka čiji je otac imao više od pet tisuća knjiga u stanu, a jedan cijeli zid znanstvenu fantastiku, počeo sam posuđivati knjige i shvatio da me taj žanr jako opušta i zabavlja. To je i ono najvažnije kod čitanja.

Koje su posebnosti znanstvenofantastičnog žanra?
Dobra znanstvena fantastika ne mora nužno biti vezana uz matematiku, fiziku ili svemir. Najbolje knjige toga žanra uopće ne pričaju o svemircima, a spadaju u vrhove svjetske književnosti uopće. Znanstvena komponenta može biti i psihologija, sociologija, biologija, politika, logika itd. Kada neki pisac kroz jedan izmišljeni svijet progovara o nama sada i angažirano upućuje na probleme današnjeg društva, to je ono što se smatra kvalitetnom knjigom.

Profesor ste fizike. Koja je poveznica između fizike i znanstvenofantastične književnosti?
Naravno da mi fizika pomaže u razumijevanju znanstvenih postavki svijeta koji opisujem. Nije nužno potrebna da bi se razumjelo neko takvo djelo. Poveznice su mnogobrojne, od opisa svemirskih putovanja do besmrtnosti. Svugdje se fizikalni principi mogu provući, a ako ih unesete u priču spretno, možda netko tko do sada nije baš prijatelj s fizikom nauči nešto novo i zavoli tu prekrasnu znanstvenu granu.

Treba li pisac znanstvenofantastičnih knjiga dobro poznavati novosti u suvremenoj tehnologiji?
Mislim da bi trebao, ali nije nužno. Znanstvena fantastika ne mora uvijek predviđati budućnost. Važnije od svega u priči je radnja, poruka koju prenosimo i živopisni likovi koje stvaramo.

Pisci žive vječno

Kada ste poželjeli napisati knjigu? Kad ste shvatili da imate talent za pisanje?
To je došlo samo od sebe. Prvu knjigu napisao sam sa sedamnaest godina. Nije to bila kvalitetna knjiga, ali niti jedan posao ako ga želimo raditi sa srcem i najbolje što možemo, ne možemo raditi bez puno vježbe i truda. Nekoliko sam knjiga napisao za vježbu dok na kraju nisam odlučio da je nešto dovoljno dobro za objavu. Moram reći i to da pisac mora sam sebi biti najveći kritičar i da mora puno čitati. Kada mislite da puno čitate, to pojačajte za još tri puta pa onda još malo! Tko ne čita, ne može ni pisati.

Što je za Vas talent?
Talent je iskra u mozgu koju ako ne hranite radom i htijenjem, može ugasiti i uskratiti čovječanstvo za nešto predivno što je ta osoba mogla napraviti.

Što je za Vas inspiracija? Kako započinjete proces stvaranja nove knjige?
Inspiracija je usko vezana s talentom. Imam na stotine ideja. Ipak, svaku od tih ideja treba sjesti i napisati, a to je ono što čini pisca. Trud, odricanje i neprekidni rad na tekstu. Pisac se najviše bori sam sa sobom jer, kao što sam rekao i ranije, imamo puno stvari u životu koje moramo obaviti, a sve one utječu na prijeko potreban mir kod pisanja. Pripremam se tako da se svađam sam sa sobom J. Ali i kada mi se uopće ne da sjesti za tipkovnicu, ipak sjednem jer znam da ono što napišem ostaje zauvijek. Pisci žive vječno u svojim knjigama!

Koristite li autobiografske elemente u pisanju svojih romana?
Uvijek! Bez toga je tekst samo skup nasumično nabacanih slova u riječima. Kada je tekst iskren i kada pišemo o onome što smo doživjeli, on postaje vrijedan, emotivan i živ. Umjetnički prihvatljiv.

Ono si što jesi

Kako Vam je raditi u školi? Kakvi su učenici?
Profesorski je posao najbolji na svijetu. Ne mogu zamisliti raditi bilo što drugo. Učenici su uvijek dobri, jednostavni i iskreni. Kada sam u razredu na nastavi, mislim da mi je to najbolje vrijeme provedeno u školi. Sve ono drugo što profesori moraju raditi s papirologijom, sjednicama itd., baš i ne simpatiziram.

Što više volite biti, profesor fizike ili pisac?
Po meni je to jedno te isto. Ono si što jesi i kao takav moraš dati sve od sebe u bilo čemu što radiš. Nažalost, pisanje mi je samo hobi. Kada bih mogao dobro zarađivati od pisanja svojih priča, radio bih samo to. I siguran sam kako ne bi bilo sretnijeg čovjeka od mene.

Ivan Lutz s učenicima OŠ “Ivan Goran Kovačić”

Bivši ste učenik naše škole, kakva su Vaša sjećanja na školske dane?
Osnovna škola u mom srcu uvijek ima posebno mjesto. Tamo rasteš, saznaješ nove stvari i okružen si prijateljima koji su iskreni. Bio sam vrlo dobar učenik, čak nisam nikada prošao s peticom. Nažalost, sedmi i osmi razred prekinuo je Domovinski rat pa smo te razrede svi nekako uplašeni išli na nastavu ne znajući što se događa. Ipak, uvijek je bilo smijeha. Najdraži predmet mi je bio Tehnička kultura kod profesora Bagarića jer je držao nastavu ležerno i uvijek smo nešto radili pod satom: rezuckali, lijepili, sastavljali, bojili… Nikada nije bilo dosadno.

Što biste poručili našim učenicima?
Citirao bih rečenicu iz Waitapua jer Joža je to sročio bolje nego što bih ja ikada:

„Živi samo onaj koji za nešto živi! Svatko vitla svoju sudbinu, smrt nas ionako prati na svakom koraku. Jednom se živi, pa neka je kako to srce želi. Naprijed! Ma što bude, naprijed!“

Maja Zirdum

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *