Intervju s pilotom kanadera

Ostvareni snovi

Volim svoj posao jer mi pruža dovoljno adrenalina i uzbuđenja koja ne bih našao u nekim drugim zanimanjima te ću ga nastaviti raditi dok god budem mogao i bio sposoban. Letjeti kanaderom puno je veći izazov od „običnoga“  letenja  jer pomažemo ljudima u nevolji, posebice tijekom turističke sezone kada su požari najčešći.

Svjedoci smo da često tijekom ljeta našu zemlju pogađaju brojni požari koji predstavljaju veliku opasnost za živote ljudi i njihovu imovinu. U gašenju tih požara značajnu ulogu imaju piloti kanadera. Kada smo čuli da je bivši učenik naše škole gospodin Željko Žugaj pilot kanadera, odlučili smo stupiti s njim u kontakt  i tako iz prve ruke saznati sve o tom nesvakidašnjem zanimanju.  

Jeste li oduvijek željeli postati pilot?
Još u osnovnoj školi maštao sam o tome da postanem pilot, ali tada su vremena bila malo drukčija. Trebao sam otići od kuće u srednju zrakoplovnu školu koja nije bila u rodnom gradu pa se moji roditelji nisu baš s tim slagali. Kada sam nakon završene srednje tehničke škole u samostalnoj Republici Hrvatskoj vidio da se otvorio fakultet za pilote,  znao sam da će se moji snovi i ostvariti.

Koje ste sve škole i edukacije završili kako biste stekli zvanje pilota?
Upisao sam fakultet u Zagrebu 1993. godine – smjer vojni pilot. U Zadar selim 1996. godine u zrakoplovnu bazu Zemunik gdje uz fakultetske obveze pohađam i obuke letenja. Završio sam letačku obuku i diplomirao 1998. godine. Iste godine upisujem pedagošku grupu predmeta na Filozofskom fakultetu u Zadru kako bih mogao postati i nastavnik letenja.

Kako ste doživjeli svoj prvi let?
Prvi sam put poletio 1995. godine na selektivnom letenju i uspješno završio prvu stepenicu poziva za vojnoga pilota. To će mi zauvijek ostati u sjećanju jer biti u zraku je neponovljiv doživljaj…a isto je i danas.

Pilot ste kanadera. Po čemu se razlikuje pilotiranje kanaderom u odnosu na druge vrste aviona?
Kao vojni instruktor i nastavnik letenja radio sam deset godina, potom prelazim na letove kanaderom. To su specifični zrakoplovi koji mogu sletjeti i na vodu, plutati i baš su namjenski napravljeni za gašenje požara. Letjeti kanaderom puno je veći izazov od „običnoga“  letenja  jer pomažemo ljudima u nevolji, posebice tijekom turističke sezone kada su požari najčešći.

Kada ste na intervenciji gašenja požara, što Vam je najteže? Koliko je to opasno?
Leti se nisko, često se nađemo u dimu okruženi pticama koje nisko lete. Mogu reći da sve što ostali piloti ne rade, mi moramo kako bismo ugasili požar. Tako da je gašenje požara vrlo opasno, ali ujedno jako uzbudljivo i humano.

Volite li svoj posao i zašto?
Volim svoj posao jer mi pruža dovoljno adrenalina i uzbuđenja koja ne bih našao u nekim drugim zanimanjima te ću ga nastaviti raditi dok god budem mogao i bio sposoban.

Koliko je posao pilota stresan?
Pilotski poziv je stresan, ali se moramo naučiti nositi s njim. Dosta se pilota povuče s vojnog letenja jer sami procjene da im je  previše stresa pa odu na drugo pilotsko zanimanje u civilstvu ili prijeđu na uredske poslove.

Koja su Vaša sjećanja na osnovnu školu?
Sjećanja na osnovnu školu su predivna, a omiljeni predmet mi je bio tehnička kultura. Moja učiteljica Ružica Dokman znala je reći: „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!“, a tek sam danas svjestan koliko je istine u tome. Pohađao sam „a“ razred i bili smo jako složni.  Mi smo i dan danas u vezi,  povezuju nas zajednička sjećanja. Svi se mi rado sjećamo berbi grožđa, kojih pretpostavljam, više nema. Nas nekoliko nije više u Slavonskom Brodu, ali kada god možemo, rado dođemo.

Kada ste zadnji put bili u našoj školi?  Je li se uopće što promijenilo?
Zadnji put sam bio u školi  oko Božića 2018. i  osjećao sam se jako uzbuđeno. Nisam mogao vjerovati koliko se škola promijenila i napredovala uz vašeg ravnatelja, a meni najdražeg nastavnika i razrednika Zlatka Bagarića.  Sada škola ima dvoranu za tjelesni odgoj, kuhinju, nove učionice. I sad bih ponovo poželio ići u tu školu!

Što biste poručili učenicima svoje bivše osnovne škole?
Sretno vam bilo na kraju školske godine i da vas što više uspješno završi školovanja koja vam u životu predstoje te da s ponosom govorite o školi koju ste pohađali.

Anton Zekušić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *