Volim poeziju jer čitanjem i pisanjem distanciram svoj um na sasvim drugo mjesto, daleko od stvarnosti. Najdraže su mi pjesme u slobodnom stihu, a jedan od najdražih pjesnika mi je Dobriša Cesarić. Inspiraciju tražim u njegovim zbirkama. Volim pisati misaone pjesme premda pišem i pejzažne pjesme, ljubavne tematike. Nadam se da ću jednoga dana postati veliki pjesnik poput Cesarića.
Tena Gabrić
Moj djed
Dama u bijelom kaputu
Sjedi u dvorištu, stari hrast,
mudar, pogrbljen, čeka svoj dan
ostade mu samo hrabrost i čast,
čeka, i čeka kraj bezbolan.
Gledam ju s prozora zadivljeno
bijeli se tlo ko staklo kaljeno.
Ogoljele grane plešu s vjetrom.
Sve se smrzava njenim dodirom.
Zavladala hladnoća ravnicom.
Selo je osijedjelo.
Sve to je djelo
dame u kaputu bijelom.
Čežnja
Tišina isprepliće prste s čežnjom. Otkucaj praznog srca odzvanja opustošenim stanom.
Vratit će se ona, ponavljao sam znajući da lažem sam sebi. Njezine usne bile su kisik, a ja nisam mogao disati. Taj pogled hladniji od zimskog vjetra, a dodir topliji od najvrućih ljetnih mjeseci. Njezin um bio je moje otajstvo čije značenje nisam mogao otkriti. Čežnja… Neizdrživa čežnja razdire moje srce i moj um.
Moj učitelj
Pogledom probada.
Ispod nosa nakostriješene brčine.
Na nosu kao Dinara visokom
sjede debele pepeljarke.
Obrve kao guste šume hrasta kitnjaka
skrivaju oči.
Čekam, čekam…
Brojim sekunde.
Najednom
te jedva vidljive oči
razvedre se i milo mi se nasmiju,
pogledom me pomiluju.
Nakostriješene brčine
pretvore se u polumjesec.
A one guste šume hrasta
propuste sunčeve zrake
i otkriju tople oči.
Pepeljarke najednom postanu
prozori ljubavi i blagosti.
A onaj netom probadajući pogled,
postane samo ruka,
ruka koja me vodi u nepoznati svijet.
Pjesma Moj učitelj osvojila je nagradu na natječaju 8. Susreta hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“. Tako će Tena imati priliku na završnoj svečanosti Susreta, koja će se održati u Križevcima 13. travnja 2019., javno izvesti svoju pjesmu.
