Dan kao vječnost
Cijelo vrijeme bio sam na kušnji, velikoj kušnji. Ponašao sam se neobično. Bilo je svega. Hodao sam iz prostorije u prostoriju, kao da bježim od nekoga. Nisam imao mira, osjećaji su bili neopisivi . To je bio pravi ispit mentalne snage.
Poslije zimskih praznika vratili smo se u školske klupe. Bio je ponedjeljak, najnaporniji dan u tjednu, imao sam osam sati. Na satu hrvatskog jezika razrednica je najavila izazov cijelom razredu. Rekla nam je da ćemo provesti eksperiment tako što ćemo pokušati sljedeći cijeli dan provesti bez tehnologije: mobitela, tableta, YouTubea, Tik Toka, društvenih mreža…Bilo smo svi šokirani i svašta smo pomišljali no svi smo na kraju prihvatili izazov. Kako bi razrednica bila sigurna da ćemo izazov izvršiti, poslala je roditeljima poruku da nas podrže u ovom pothvatu. Sa zadovoljstvom su prihvatili što je bilo potkrijepljeno brojnim likeovima i reakcijama podrške. Izazov je trajao od 7:30 do 22 sata. Pribojavao sam se izazova jer mislim da sam ovisnik o tehnologiji.
Utorkom imamo fiziku. Profesor fizike je popustljiv i ne prigovara nam na za upotrebu mobitela na satu, a baš taj dan ih nismo smjeli imati. Koji peh?! Vrijeme u školi uspio sam izdržati jer smo se međusobno više družili što nije loše.
Kada sam se vratio kući, ručao sam tijesto i sataraš te popričao s djedom i bakom. Nastojao sam što duže biti s njima jer sam mislio da će mi biti lakše. Nakon nekog vremena, teško uzdahnuvši krenuo sam na drugi kat kuće. Ostavio sam stvari. Vladala je pusta tišina. Moj sljedeći cilj bio je izdržati bez tehnologije do treninga. Djed me obišao kako bi vidio što radim i predložio mi da se odmorim ili odspavam. Pokušao sam, ali nisam uspio. Zatim sam ponovno otišao vidjeti što baka radi. Pitao sam je što bih mogao raditi. Predložila mi je da čitam. Uzeo sa udžbenik geografije i čitao staro i novo gradivo. Veselio sam se novim nastavnim sadržajima i vrijeme je brzo prolazilo. Zatim je majka došla s posla i dugo smo pričali. No cijelo vrijeme bio sam na kušnji, velikoj kušnji. Ponašao sam se neobično. Bilo je svega. Hodao sam iz prostorije u prostoriju, kao da bježim od nekoga. Nisam imao mira, osjećaji su bili neopisivi . To je bio pravi ispit mentalne snage.
No pokleknuo sam. Svladala me slabost, odnosno manjak mentalne snage. Uzeo sam mobitel samo na pet minuta. Tih pet minuta me malo nahranilo. Osjećao sam se lakše, ali istovremeno sam imao osjećaj pritiska i bilo mi je jako žao što sam prekršio izazov. No želio sam nastaviti izazov.
Nekim čudom vrijeme je počelo brže teći i krenuo sam na trening. Cijelo vrijeme treninga mislio sam samo kako ću uskoro moći se koristiti mobitelom legalno i da će se ovaj izazov završiti. Kad sam došao kući, istuširao sam se i večerao i ponovno buljio u kazaljke sata. Kad je otkucalo 22 sata, uzeo sam mobitel. Tako sam mu se obradovao.
Izazov nisam uspješno odradio, ali sam sretan jer dnevno na mobitelu provedem 5 – 6 sati, a taj sam dan, možda, bio samo pola sata i preživio. Zadovoljan sam jer sam većinu kušnji ipak svladao. Tek tada sam shvatio pravo poantu izazova. Shvatio sam da previše vremena provodim uz tehnologiju i tako možda propuštam neke druge važne životne trenutke.
Zvonimir Šapina