Amerika i Hrvatska – dva različita svijeta
Jednoga dana otac mi je rekao da idemo u New York. U početku sam mislio da se šali, ali sam poslije shvatio da ćemo stvarno ići u Ameriku. Bio sam sretan, presretan. Prije toga sam u Americi bio dvaput. Prvi put kad sam bio jako mali i gotovo se ničega ne sjećam. Drugi put s osam godina. Avionom smo letjeli do Frankfurta, a zatim presjeli u drugi avion koji je letio do New Yorka. Na JFK aerodromu u New Yorku dočekao nas je moj stric Krešimir koji tamo živi sa svojom djecom. Ana ima 15 godina, Dora 16, Vera 18 i Stjepan 21 godinu. Stjepan je na fakultetu u Sjevernoj Karolini. Studira japanski i matematiku, no kada smo došli i on je bio kod kuće. Sestrične idu u školu Smithtown West u koju su i mene vodile.
Smithtown je gradić sat vremena od New Yorka. U njemu žive bogatiji ljudi s djecom. Ispred kuća imaju uređene velike zelene površine sve do ulice. Sve je otvoreno. Sve se vidi. Kuće nemaju kapije kao kod nas. Prvi sam tjedan obilazio znamenitosti New Yorka: Kip slobode, Empire State Building, Central park… Zanimljivo mi je bilo vidjeti rekreativce kako trče gradom, to nisam vidio u Zagrebu, a kamoli u Brodu.
Američka škola
Nekoliko sam dana išao u školu sa svojim sestričnama. Isprva sam se bojao kako će me prihvatiti i hoću li što znati. U tome mi je pomogla sestrična. Ona me predstavila nastavnicima i drugim učenicima. Nisu znali izgovoriti moje ime. Zvali su me Majko i to mi je bilo smiješno. Neki čak nisu znali gdje je Hrvatska. Jedan dječak me pitao je li to u Aziji. U školi sam upoznao neke nove prijatelje. Družili su se sa mnom.
Kod njih je škola potpuno drugačija nego kod nas. Kao prvo ogromna je. Ima tri dvorane i nekoliko velikih blagovaonica. Podijeljena je na dijelove – jedan je dio za prirodne znanosti, drugi dio za jezike. Također imaju lijepo opremljene laboratorije. U svakoj je učionici “smartboard”. U školi ručaju (čak jedan školski sat) u velikoj kantini. Neki donose svoj ručak. Ne nose uniforme. Školski satovi traju 40 minuta. I sama je nastava drukčija. Puno toga sam znao iako sam bio u 11. razredu, to je kao naš treći razred srednje škole. Oni nemaju jedan cjelovit razred, nego se miješaju ovisno o predmetima koje slušaju. Svaki dan imaju isti raspored sati pa tako sedmi razred nema biologiju i kemiju, nego samo fiziku. Nju slušaju svaki dan, ali samo te godine.
Stvari ostavljaju u ormarićima, a kući nose samo one knjige koje im trebaju za zadaću, a nje imaju jako puno. Tako su na primjer kod kuće trebali napisati eseje iz američke povijesti, a na satu ih je nastavnik analizirao i zatim održao predavanje o temi o kojoj su trebali pisati. Takav način rada mi se baš i ne sviđa jer se jako puno mora raditi kod kuće. Klupe su za jednoga učenika. U školu idu školskim autobusima ili privatnim autima. Ispred imaju terene za američki nogomet, nogomet, tenis, baseball i atletski teren.
Imaju tri vrste škola – “elementary school” (1. – 4. razred), “middle school” (5. – 8. razred) i “high school” (9. – 12. razred). U svaku se od tih upisuju po području (kao mi u osnovnu).
Moj boravak u Americi, koji je započeo sa strahom zbog nepoznatoga, završio je lijepo. Shvatio sam da su sva djeca ista, neovisno iz kojega dijela svijeta došla i ma kako god izgledala. Volio bih otići i u neke druge krajeve kako bih upoznao neke nove prijatelje i kulture.
Mihovil Penavić
