Moji dani u Americi

Amerika i Hrvatska – dva različita svijeta

Mihovil na ulicama New Yorka
Mihovil na ulicama New Yorka

Jednoga dana otac mi je rekao da idemo u New York. U početku sam mislio da se šali, ali sam poslije shvatio da ćemo stvarno ići u Ameriku. Bio sam sretan, presretan. Prije toga sam u Americi bio dvaput. Prvi put kad sam bio jako mali i gotovo se ničega ne sjećam. Drugi put s osam godina. Avionom smo letjeli do Frankfurta, a zatim presjeli u drugi avion koji je letio do New Yorka. Na JFK aerodromu u New Yorku dočekao nas je moj stric Krešimir koji tamo živi sa svojom djecom. Ana ima 15 godina, Dora 16, Vera 18 i Stjepan 21 godinu. Stjepan je na fakultetu u Sjevernoj Karolini. Studira japanski i matematiku, no kada smo došli i on je bio kod kuće. Sestrične idu u školu Smithtown West u koju su i mene vodile.

Smithtown je gradić sat vremena od New Yorka. U njemu žive bogatiji ljudi s djecom. Ispred kuća imaju uređene velike zelene površine sve do ulice. Sve je otvoreno. Sve se vidi. Kuće nemaju kapije kao kod nas. Prvi sam tjedan obilazio znamenitosti New Yorka: Kip slobode, Empire State Building, Central park… Zanimljivo mi je bilo vidjeti rekreativce kako trče gradom, to nisam vidio u Zagrebu, a kamoli u Brodu.

Američka škola

Nekoliko sam dana išao u školu sa svojim sestričnama. Isprva sam se bojao kako će me prihvatiti i hoću li što znati. U tome mi je pomogla sestrična. Ona me predstavila nastavnicima i drugim učenicima. Nisu znali izgovoriti moje ime. Zvali su me Majko i to mi je bilo smiješno. Neki čak nisu znali gdje je Hrvatska. Jedan dječak me pitao je li to u Aziji. U školi sam upoznao neke nove prijatelje. Družili su se sa mnom.

Školski autobus
Školski autobus

Kod njih je škola potpuno drugačija nego kod nas. Kao prvo ogromna je. Ima tri dvorane i nekoliko velikih blagovaonica. Podijeljena je na dijelove – jedan je dio za prirodne znanosti, drugi dio za jezike. Također imaju lijepo opremljene laboratorije. U svakoj je učionici “smartboard”. U školi ručaju (čak jedan školski sat) u velikoj kantini. Neki donose svoj ručak. Ne nose uniforme. Školski satovi traju 40 minuta. I sama je nastava drukčija. Puno toga sam znao iako sam bio u 11. razredu, to je kao naš treći razred srednje škole. Oni nemaju jedan cjelovit razred, nego se miješaju ovisno o predmetima koje slušaju. Svaki dan imaju isti raspored sati pa tako sedmi razred nema biologiju i kemiju, nego samo fiziku. Nju slušaju svaki dan, ali samo te godine.

Stvari ostavljaju u ormarićima, a kući nose samo one knjige koje im trebaju za zadaću, a nje imaju jako puno. Tako su na primjer kod kuće trebali napisati eseje iz američke povijesti, a na satu ih je nastavnik analizirao i zatim održao predavanje o temi o kojoj su trebali pisati. Takav način rada mi se baš i ne sviđa jer se jako puno mora raditi kod kuće. Klupe su za jednoga učenika. U školu idu školskim autobusima ili privatnim autima. Ispred imaju terene za američki nogomet, nogomet, tenis, baseball i atletski teren.

Imaju tri vrste škola – “elementary school” (1. – 4. razred), “middle school” (5. – 8. razred) i “high school” (9. – 12. razred). U svaku se od tih upisuju po području (kao mi u osnovnu).
Moj boravak u Americi, koji je započeo sa strahom zbog nepoznatoga, završio je lijepo. Shvatio sam da su sva djeca ista, neovisno iz kojega dijela svijeta došla i ma kako god izgledala. Volio bih otići i u neke druge krajeve kako bih upoznao neke nove prijatelje i kulture.

Mihovil Penavić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *