Dvojbe o lektiri
Zlatko Krilić poznati je hrvatski književnik čije knjige čitaju djeca svih uzrasta. U osnovnoj školi poznamo ga po djelima Zabranjena vrata, Zagonetno pismo i drugima. Rođeni Osječanin otvorio nam je dušu. S njim smo razgovarali u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod 9. travnja 2019. u vrijeme održavanja Svijeta bajki Ivane Brlić-Mažuranić.
Što mislite o lektiri u osnovnoj i srednjoj školi?
Mislim da učenici jako malo vremena provode čitajući lektiru, a kada ju trebaju napisati, velika većina ih samo prepišu. Mala satnica lektire još više utječe na dječji nemar. Lektira bi po mom mišljenju trebala biti baš suprotno od ove trenutačne. Lektira služi kako povod za razgovor te kako bi djecu potaknula na kreativnost, empatiju i maštu.
Kako čitanje lektire utječe na djecu u školi?
Škola bi trebala biti odgojno-obrazovna ustanova, no mislim da se u našem školstvu odgoj zanemaruje u usporedbi s obrazovanjem. Čitanje lektire, osim razvijanja psihičkih sposobnosti, ima i odgojnu ulogu. Zastrašujuća je količina znanja koju današnja djeca moraju memorirati. Držim da ljudi sve više zanemaruju osjećaje i ljudskost, a sve se više okreću znanju i tehnologiji.
Kakva bi lektira trebala biti?
Prva je faza čitanje kratkih književnih tekstova kako bi djeca postupno razvijala svoje čitalačke sposobnosti. Mlađoj djeci u toj dobi čitanje dužih tekstova je naporno. Druga faza obuhvaća djecu u dobi 11-15 godina. Tada je zadatak lektire da osim učvršćivanja čitalačke navike i potrebe, razvija kritičko mišljenje, kreativnost i stvaralaštvo. Treća je faza upoznavanje adolescenata s klasičnim djelima uz pretpostavku da su učvršćene i uspostavljane čitalačke navike.
Koliko bi po Vašem mišljenju djeca u nižoj dobi trebala čitati?
Po mom mišljenju djeca do 5. razreda bi trebala tijekom školske godine pročitati najmanje 365 stranica, odnosno svaki dan po jednu stranicu. Nažalost, to u prosjeku nije tako.
Mislite li da bi svaka dječja knjiga trebala imati sretne završetke?
Najbolje knjige u dječjoj književnosti imaju tužan kraj kao na primjer knjiga Dječaci Pavlove ulice. Mislim da je nebitno kakav je kraj, ono što je bitno je da se stvorila komunikacija jer je to po mome mišljenju umjetnost.
Smatram da je umjetnost u iskri komunikacije između autora i čitatelja.
Je li bitno da djeca razumiju lektiru?
Važno mi je da djecu preplave osjećaji dok čitaju moje knjige. Tvrdim da ljudi previše pokušavaju shvaćati književnost, a da se premalo trude da ju osjete. Izdavači su počeli stavljati pedagoške naputke na knjige. Meni se to nimalo ne sviđa. Kad sam ja bio urednik u jednoj izdavačkoj kući, na knjigama nije bilo nikakvih naputaka zato što smatram da je od korice do korice knjiga prostor izražavanja autora i da tu dodatna tumačenja ne trebaju. Ljudi sve pokušavaju protumačiti i razumjeti pa tako i lektiru, što smatram da nije dobro.
Mislite li da bi lektira trebala biti zaseban predmet?
Mislim da bi lektira trebala biti zaseban predmet koji bi se izvodio svakog dana po sat vremena, no nažalost lektira se obrađuje toliko samo jednom mjesečno, a to je čisto tjeranje učenika da im se lektira zamjeri i da je prepisuju. Trenutna školska lektira potpuno je kontraproduktivna. Najvažnije od svega je da djeca steknu potrebu za čitanjem.
Koja vam je najdraža knjiga koju ste napisali, a koju biste stavili na popis za lektiru?
Pročitajte sve moje knjige. Ona koja je vama najdraža, najdraža je i meni. Da biram knjige za lektiru, a drago mi je što ne biram, najpedagogičnija moja knjiga je Veliki zavodnik jer najbolje opisuje ono što se događa djeci u pubertetu te je dobar povod za razgovor s prijateljima ili samim sobom.
Imate li ikada kreativnu blokadu i kako je rješavate?
Ne bih to nazvao kreativnom blokadom, nego lijenosti. No pomirio sam se s njom jer je ona nekad u stvaralačkom procesu dobra. Jednostavno sprečava pisca da ne ulaže energiju u nešto u što potpuno ne vjeruje. Mislim da bi mnogi autori bili sretni da neka djela nisu nikada napisali i objavili. Ja takvih djela nemam.
Pišete li sada neku knjigu?
Za koji mjesec će izaći moja nova knjiga, zbirka priča Portret Che Guevare koju sam pisao prije tri godine na Kubi. Ta knjiga mi je jako značajna jer sam zadnji puta objavio knjigu prošlog tisućljeća.
Marta Miklenić
