Intervju sa sestrom Ljiljanom Radošević

Živjeti i biti sretan

Sestra Ljiljana

Moje najljepše godine života bile su baš u Brodu jer sam se tu kao osoba do kraja ostvarivala dajući se drugima.

Časna sestra Ljiljana Radošević brodska je uršulinka. Dio života provela je u Zagrebu i u Varaždinu. Bila je odgojiteljica juniorki, glavarica zajednice u Vlaškoj ulici u Zagrebu, ravnateljica vrtića, voditeljica Duhovnoga centra Varaždinske biskupije. Boravila je i u Francuskoj jer je tamo učila francuski jezik za potrebe poslijediplomskoga studija, a život ju je doveo i u Slavonski Brod gdje je radila kao vjeroučiteljica u našoj školi, u Gimnaziji Matija Mesić i u Obrtničkoj školi Slavonski Brod. U Brodu je provela petnaest najljepših godina jer, kako nam je ispričala, tu se najviše ostvarila kao osoba u potpunosti se dajući drugima.  Sestra Ljiljana veliki je čovjek koji voli život i nosi radost života u sebi. Danas u  Župi Gospe Brze Pomoći u službi je kao sestra sakristanka. Živi u uršulinskom samostanu u zajedništvu časnih sestara.

Budući da je sestra Ljiljana svojim djelovanjem utjecala na mnoge i ostavila  trag u svima nama, željeli smo razgovarati s njom o njezinu životu i radu.

Borba za vjeru

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?
Živjela sam u selu Prnjavor Čuntićki. Bila sam najstarije dijete, starija od četiriju sestara i jednoga brata. Život na selu bio je sloboda, igra, radost, beskraj naših seoskih putova, njiva… Bezbrižno sam provela svoje djetinjstvo. Naravno, imala sam i svoje obveze jer sam bila najstarija i brinula sam se o mlađima, ali stigla sam se igrati. Završila sam osnovnu školu u Jabukovcu, Pedagošku gimnaziju u Petrinji i Teološki fakultet u Zagrebu. Moji su roditelji bili jednostavni ljudi, nisu imali veliku naobrazbu. Otac mi je radio na željezničkoj stanici u Capragu (Sisak – predgrađe), bio je popisivač kola Jugoslavenske željeznice. Bio je dobričina i veseljak dok je majka bila više ozbiljna i radišna žena. Od majke sam primila osjećaj za urednost, za čistoću, za red. U djetinjstvu, već u 5. razredu učila sam kuhati. Bila sam dobra učenica i roditelji su mi govorili da neću ništa raditi, da ću samo ići u školu. Kada bi mama otišla u polje ili u vrt, ja sam ostajala kod kuće pospremati i kuhati tako da sam vrlo rano postala vrsna kuharica.

Kako i kada ste osjetili Božji poziv?
Božji poziv osjetila sam u svojoj 20. godini, a tom pozivu prethodila je borba za vjeru jer sam odrastala u jednom ateističkom, komunističkom društvu. U mojoj obitelji tata je bio član Saveza komunista i puno toga nam je u to vrijeme bilo zabranjeno. To je u meni izazivalo niz pitanja pa i pitanje zašto ne smijem ići u crkvu. No kad vam nešto brane, to u vama pobudi neki inat pa sam do svoje dvadesete godine ipak potajno išla u crkvu.

Jedno sam vrijeme živjela u Zrenjaninu kod tete jer sam tamo bila na fakultetu. Iako sam i tamo doživjela protivljenje Crkvi, vjeri, doživjela sam i Božju prisutnost što je osnažilo moju vjeru. Vratila sam se kući i srcu dala maha. Često sam išla na misu, na ispovijed, pričest. To me odgajalo iznutra i shvatila sam da je to ono što mi treba. Shvatila sam da je Bog živ! 
U susjednoj župi u Gori (u blizini Petrinje) doživjela sam posebno iskustvo. Kada sam ušla u crkvu, u njoj nije bilo nikoga osim roditelja župnika. Tada sam se zapitala „Isuse, kako ljudi tako malo mare za tebe? Kako nikoga nema?“, a zatim i osjetila glas „Što tebe briga za druge, ti se meni daj potpuno!“ Mene je to snažno dirnulo i pitala sam se gdje se to Bogu može dati potpuno. Ja bih to baš htjela!

Svećenik mi je pri ispovijedi rekao da molim, a nekoliko dana kasnije da trebam ostaviti sve i otići u samostan. Bila sam zabrinuta što će moji roditelji reći jer ja sam bila najstarija. Završila sam Pedagošku gimnaziju, studirala biologiju i kemiju, mogla sam biti učiteljica. Na moju zabrinutost svećenik mi je odgovorio: „Tko ljubi oca ili majku više nego Mene, nije Mene dostojan.“ U tom trenutku nisam znala da je to Isus rekao, ali u meni je nastao mir. Nisam više razmišljala kako ću to reći mami i tati.

Jednostavno, shvatila sam da tu više nema odgađanja, kao što kaže evanđelje: „Oni ostaviše svog oca i mreže i pođoše za Njim.“ Nije sve bilo bez suza i bez problema, ali svejedno volim se toga sjećati!

Sestra Ljiljana s majkom

Kako su roditelji prihvatili Vaš duhovni poziv?
Mama me pitala hoću li se vratiti teti u Zrenjanin ili ću ići u Petrinju na Pedagošku akademiju ili ću se udati jer je jedan momak govorio da mu se sviđam. Sve sam to izričito odbila. Pitala me: „Što ćeš onda napraviti?“ Odgovorila sam joj: „Ono četvrto.“ „Ne misliš valjda u samostan?“  „Baš to“, odgovorila sam. Negodovala je i prigovarala, no ocu ništa nije rekla. Jedan dan otac me pozvao da idem s njim u Petrinju kupiti odijelo. To je bila prilika da mu kažem da želim u samostan. Nismo odmakli daleko od kuće, a on je rekao da ništa nije kupovao jer je čuvao novac za moju udaju. Zahvalila sam mu na svemu i rekla da sad više ništa neće trebati za mene raditi. Bio je zbunjen. Rekla sam mu da zabave na koje smo išli mene ne usrećuju jer je nakon njih tmurno i jadno i tu za mene nema radosti. Kad sam mu rekla da bih išla u samostan, bio je šokiran. Rekao mi je da će doživjeti veliki sram.

Tada sam ga pitala: „Tata, voliš li ti mene?“ On je rekao: „Naravno da te volim.“ I sada ću citirati svoga oca čije su me riječi oslobodile: „Ako je to za tvoju sreću, idi. Ali ako ti tamo ne bude dobro, ako ti bilo što bude, znaj da se uvijek možeš vratiti. Moja su ti vrata uvijek otvorena!“

Blagoslov zajedništva

Kako ste znali koji je pravi red za Vas?
Nisam odmah znala. Htjela sam ići karmelićankama. One su zatvorene i potpuno predane Bogu. Međutim, svećenik koji me savjetovao rekao je da trebam ići u uršulinke jer su mi one intelektualno i duhovno na visini. Poznavao me i mislio je da je to mjesto gdje ću se najbolje ostvariti. Do tada ništa nisam znala o uršulinkama. Potom sam otišla k njima u Zagreb kao kandidatica. Taj svećenik bio je temeljiti poznavatelj duhovnosti. On me smjestio u pravi red. Hvala mu na tome!

Zašto se uršulinke zovu po svetoj Uršuli ako ih je osnovala sveta Anđela?
Anđela je bila jedna predivna sveta žena. Živjela je strogo i s Isusom se često družila. Kao takva mogla je svima biti savjetnica svima i poticati na djela ljubavi. Anđeli je tata u djetinjstvu čitao životopise svetaca. Najzanimljivije su joj bile djevice prve Crkve, mučenice, osobito sveta Uršula. Posebno joj se sviđala Uršulina srčanost i energičnost. Ona je htjela kćeri koje će se žrtvovati i ljubiti Boga i čovjeka do prolijevanja krvi. Zato je odredila svetu Uršulu kao uzor i zagovornicu.

Kako je živjeti u zajedništvu sa sestrama?
Meni je lijepo. Svaka je sestra na svoj način zanimljiva. Od Isusa učimo da smo svi braća po tome što je on u svima nama. Mislim da je zajedništvo veliki blagoslov i bogatstvo. Na primjer, sestre koje rade u školi ne moraju brinuti hoće li im doručak biti gotov, ručak skuhan… To se sve radi zajednički. Ipak, svaka od nas ima neku svoju dužnost kojom pridonosi zajednici. Zajednica je konkretna, nije samo na duhovnoj razini nego se treba i za tu zajednicu nekada žrtvovati. Također, mi sestre imamo plaću i sve to ide u „zajedničku blagajnu“. Postoji „ekonoma“, to sam ja. Naravno, glavarica je glavna koja sve odobrava. Raspoređujemo novac, kad kome što treba.

Radost je svaki čovjek

Sestra Ljiljana s prvopričesnicima iz naše škole

Radili ste dugo godina kao omiljena vjeroučiteljica. Svi Vas pamte po osmijehu i radosti koju ste nam dali. Kako ste to uspjeli?
U druženju s Isusom pronašla sam izvor radosti. Kod svetog Pavla našla sam jednu rečenicu koja mi je dala pravo da budem radosna iznutra i kada mi je teško. Sveti Pavao kaže: „U nadi budite radosni!“ Znači, možda konkretne prilike nisu takve da budemo radosni, ali u nadi, to će proći. To mi puno pomaže da optimistički gledam na život i na ljude. Nije radost samo nabaciti osmijeh na lice, a iznutra biti tužan. Meni je radost svaki čovjek, to mi je kao neka nova prilika da volim.

Dugo godina radili ste kao suradnica u emisiji „Duhovna misao“ na HRT-u i na brodskim lokalnim postajama. Možete li nam opisati to svoje iskustvo?
Bila sam u emisiji Duhovna misao dvadeset godina, od 1992. do 2012. Dok sam bila u Brodu,  bila sam suradnica u emisijama Sunčane zrake i Čušpajz. Voljela sam to raditi zato što sam shvatila da s malo riječi mogu ljudima promijeniti pogled na život, učiniti ga vedrijim i ljepšim. Znala sam dobivati, dok sam bila na HRT-u, pisma u kojima su ljudi pisali da su jako zadovoljni i da su mnogi doživjeli obraćenje i povratak vjeri.

Što Vas veže uz Slavonski Brod i zašto ga toliko volite?

Volim Brod jer sam tu doživjela susretljivost i jednostavnost ljudi. Toliku toplinu! Meni su svi ljudi u Brodu kao neka rodbina, kao prijatelji. U Brodu sam provela i svoje najljepše godine, zrele godine. Uvijek bih se rado u njega vraćala. I vratila sam se ponovno!

Susret s papom Ivanom Pavaom II

Što biste poručili mladima da ste sada u školi?
Poručila bih im da marljivo uče, da se razvijaju, ne samo intelektualno nego i duhovno. Da se potrude da budu bolji ljudi, da se ne prepuštaju ljenčarenju i da pomažu roditeljima obavljati svakodnevne poslove. Poručila bih im ono što je znao reći papa Ivan Pavao II: „Otvorite širom vrata Kristu!“ On nikome neće ući u život nasilno, nikoga neće odvući nekamo gdje će biti nesretan. Svakoga će usrećiti. Živite i rastite u Kristu!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *