Intervju s učiteljem Vladom Filićem

Naš gospodin učitelj

Učitelj povijesti Vlado Filić osim u našoj školi radi i u OŠ „Ivan Meštrović“  u Vrpolju. Živi u Đakovu i svakodnevno putuje na posao. Iako u našoj školi radi već pet godina, mislimo da ga dovoljno ne poznajemo, zato smo odlučili  s njim napraviti intervju.

Vlado Filić rođen je  1961. u Đakovu. Djetinjstvo, do svoje šeste godine, proveo je u selu Selci Đakovački. Živio je u obitelji  u kojoj je bilo četiri generacije: prabaka, baka i djed, roditelji, stric i mi djeca. Djetinjstvo mu je bilo lijepo i uvijek ga se rado sjeća. Sa šest godina preselio se u Đakovo i u njemu krenuo u Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić“. Evo išao je u školu koja se zove jednako kao i naša škola.

Opčinjen poviješću

Odakle ljubav prema povijesti? Je li Vam povijest bio omiljeni predmet kada ste išli u osnovnu školu?
Mislim da mi je povijest oduvijek bila draga. Kao dijete volio sam slušati priče o starim vremenima. Po tadašnjem planu  i programu povijest se počela učiti u 6. razredu i ja sam  bio opčinjen novim predmetom koji je predavao dobar učitelj Vlado Rac. Još i danas sjećam se nekih njegovih tumačenja i obrade novih sadržaja. Imali smo udžbenik Povijest u slikama i ja sam ga valjda svaki dan čitao, gledao slike…čak sam pokušao izvesti jedan pokus. Učitelj povijesti pričao nam je kako su ljudi pripitomili divlju pšenicu. Ja sam čuo od bake da u vrtu postoji divlja paprika (vrsta korova) pa sam tu divlju papriku posadio na čisto mjesto među povrće. Zalijevao sam je svaki dan. I doista ta je moja „paprika“ bila sve veća, listovi bujniji. Radujem se, i mislim u sebi,  pripitomit ću divlju papriku. Međutim, moja baka nije znala za taj pokus. Jednoga dana, kad sam došao u vrt, više nisam našao svoju papriku. Što se dogodilo.  Baka ju je počupala… i tako je propala moja karijera znanstvenika.

Koliko dugo radite kao učitelj povijesti?
Počeo sam raditi kao učitelj povijesti 1986. i evo to je već  sada 39. godina. Za školu se može reći ona latinska – semper transformanda et renovanda – uvijek se mijenja i obnavlja. Mijenjaju se programi, načini i pristupi  poučavanju. Nikada u školi nije dosadno. Na početku moga rada razredni odjeli imali su oko 30  i više učenika, sve si stigao istumačiti, ispitati, kontrolne radove provesti…Sada je malo drugačije.

Jeste li oduvijek željeli biti učitelj? Jeste li možda razmišljali i o nekom drugom zanimanju?
Poziv učitelja uvijek me je privlačio. Imao sam sreću da sam imao puno dobrih učitelja. Još se i danas sjećam kako smo na školskom dvorištu pomoću špage i kolčića crtali kružnicu i mjerili polumjerom opseg kružnice. Tako smo saznali da je to 3,14 polumjera. Cijeli život dijete zapamti što je broj PI. Škola je na mene jako utjecala, rado sam čitao i dosta dobro pamtio sadržaje predmeta. Sudjelovao sam u mnogim predstavama i svečanim akademijama. Sviđalo mi se glumiti. I danas mi u radu pomažu te moje „glumačke“ vještine. Naravno, osim glume,  bilo je i drugih poslova i zanimanja o kojima sam razmišljao…inženjer, liječnik, svećenik. Ipak, odlučio sam se za studij povijesti u 4. razredu srednje škole.

Učitelj Vlado kao dječak i kao mladić

Koliko današnju djecu zanima povijest?
Većinu učenika zanima povijest iako ima i dosta toga što učenike može odbiti od povijesti; veliki broj činjenica, komplicirana kronologija, sažimanja… Nastojim da djeca zavole taj predmet. Hvala Bogu na mojoj naravi, maštovitosti, glumi i rječitosti. Sve to koristim da im što živopisnije prenesem sadržaje, služim se anegdotama koje upamte pa tako upamte i činjenice. Naravno, ponekad sat ne uspije. Povijest nas uči kritičkom razmišljanju, da možemo neke stvari prepoznati i rješavati probleme. Nastojim više usmeno ispitivati kako bi  se učenici slobodno i bez straha izražavali jer to je u današnje vrijeme jako važno kada prevladava digitalno pismeno izražavanje.

Koji dio Vašeg posla je najljepši, a koji najteži?
Mislim da je svim učiteljima  najljepši dio posla obrada novih sadržaja, razgovor s učenicima, terenska nastava, a najteži provjeravanje i ocjenjivanje.

O novoj sredini i slobodnom vremenu

Učitelj Vlado na promociji zbornika o radu ogranka Matice hrvatske u Đakovu

Budići da na posao u našu školu dolazite iz Đakova, kako izgleda  to svakodnevno putovanje?
Putujem autobusom. Putovanje može biti lijepo i ugodno, a ne samo teret. Volim prirodu i vjerujte da uživam gledajući izmjenu godišnjih doba u našoj Slavoniji. Ne znam kada je ljepša…Dok putujem, razmišljam i o tome što ću raditi taj dan i kako održati sat.

Kako Vam se sviđa raditi u našoj školi i u našem gradu?
Za vrijeme studija prolazio sam često kroz Slavonski Brod.  Grad mi se sviđa. Otkrio sam njegova romantična mjesta, šetalište uz Savu, stare fasade… Imam osjećaj da sam u školi  dobro primljen od kolega i učenika. Dobro je radno okruženje i ugodno se osjećam u školi.

Imate li kakav hobi? Kako najradije provodite slobodno vrijeme?
Volim čitati. Član sam Matice hrvatske u Đakovu pa lektoriram nove knjige koje Ogranak izdaje. Vikendima idem u šetnje u prirodu i na izlete po bližoj okolini: Ilok, Požega, Županja … Imam manji vrt koji obrađujem. Volim se družiti s rođacima, uvijek su neka događanja: rođendani, pričesti, krizme…

Kakav bi savjet dali našim učenicima?
Svima nama  je problem – naknadna pamet-E DA SAM ZNAO. To nije ispraznica. Često srećem bivše učenike- mnogi mi kažu: „Da sam znao…“ Dragi moji učenici! Učitelji vam žele pomoći, žele vas poučiti osnovama svojih predmeta i zato budite suradnički raspoloženi, koristite vrijeme u školi za svoj napredak. Znam, nije vam lako. Dajte sve od sebe jer znanje je najveća moć. Život nije jednostavan, ali tako ćete se lakše nositi s problemima.

Hrvoje i Viktor Zvirotić