Ove godine slavimo 100-tu obljetnicu izgradnje prelijepe zgrade naše škole koju imamo namjeru obilježiti raznim događanjima, aktivnostima i uradcima. I sljedeća aktualna tema našeg digitalnog školskog lista Mali Goran bit će posvećena upravo ovoj obljetnici. Profesor Željko Petrin proveo je skoro cijeli svoj radni vijek u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ zato mislimo da je on pravi sugovornik koji nam može puno reći o povijesti naše škole. Ovaj intervju ujedno je početak obilježavanja ove značajne godišnjice.
Profesionalni početci
Jeste li oduvijek željeli biti učitelj?
Nisam. Kada sam završio srednju školu ( učiteljsku ), moj je san bio studirati medicinu. Međutim moji roditelji mi to nisu mogli priuštiti zbog financijskih razloga. Upravo je te godine u Slavonskom Brodu započela s radom Pedagoška akademija pa sam upisao studij Hrvatskog ili srpskog jezika ( To je bilo vrijeme SFRJ . ) i povijesti. Bio je to studij koji je trajao dvije godine, a potom bi se dobila titula nastavnika dotičnih predmeta. Poslije tri godine rada upisao sam izvanredni studij na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu Jugoslavenske književnosti i jezike, i nakon nešto više od dvije godine diplomirao te dobio status profesora. ( Moja je želja bila nastaviti studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali tamo nije postojala studijska skupina Jugoslavenske književnosti i povijest koju sam ja završio na Pedagoškoj akademiji ). Tada nisam znao, ali sam s vremenom shvatio da je nešto iznad mene mudrije i pametnije te da je prosvjeta bila moj najbolji izbor. Zašto? Pa s vremenom sam spoznao da su liječnici stalno suočeni s tuđim bolom, patnjom, suzama i smrtima. U prosvjeti ja sam cijelog radnog vijeka bio uz mladost, bio sam u bujici života, bićima koja su zora novog vremena, predznak budućnosti. Kad bi me danas netko stavio pred izbor: medicina ili prosvjeta, sigurno ne bih izabrao medicinu, iako je i jedan i drugi poziv plemenit.
Kada ste počeli raditi u OŠ „Ivan Goran Kovačić“? Kako su izgledali vaši
profesionalni početci?
S radom sam započeo školske godine 1967./ 68. na polugodištu. Prethodno sam imao iskustvo rada u ovom pozivu tri godine. Naravno, sve je u to vrijeme bilo drukčije nego danas. U razredima je znalo bilt i do četrdeset učenika. Iako sam bio početnik, s disciplinom nisam imao problema. Vladala je u samom sustavu neka “vojno-partizanska” strogoća. Kada bi zazvonilo za početak nastavnog sata, ulazio sam u razred, a učenici su me dočekivali u stavu mirno i svi u horu pozdravili : “Zdravo druže”. ( Inače, oslovljavali su nas : nastavnike s druže, a nastavnice s drugarice.) Ja bih im tada rekao da sjednu i nastavni sat je počinjao. Bila je to uglavnom predavačka nastava. Ja bih izlagao gradivo, ispisao bih sažetak nastavne jedinice na ploču, a ponekad bih im i izdiktirao cijelu nastavnu jedinicu ako nisu imali udžbenike Kod ispitivanja i ocjenjivanja učenika uglavnom se radilo o reprodukciji naučenog gradiva ( nekada i napamet ). Što se mene tiče, bilo je tu i osvješćivanja, prepoznavanja da je studiranje jedno, a rad u školi nešto sasvim drugo. Jednostavno sam shvatio kako od nekoga možeš nešto naučiti, ali najviše naučiš kad druge učiš. Dok sam studirao, na ispitu sam mogao nešto i ne znati pa ipak proći, a sada sam sve suvereno trebao znati i sve mi je trebalo biti jasno. Kako možeš nekome nešto tumačiti ako ti samome nije jasno ili ako ne barataš cjelokupnim gradivom. Te sam prve godine svojega radnog staža učio više u životu nego ikada, pa i dok sam studirao. Učenici su me mogli nešto pitati što ne znam, a oni su vjerovali da su nastavnici sveznadari. Sramota je bilo učeniku reći da nešto ne znaš.
Promjene u korak s vremenom
Koliko i kako su se mijenjale generacije učenika tijekom vašeg rada?
Pa mijenjali su se fizički i motivacijski. Iako sam ja nižeg rasta, većina učenika osmih razreda na početku moje radne karijere bila je niža od mena. Pred moj odlazak u mirovinu gotovo da nije bilo učenika, posebno dječaka koji bi bio ispod moje visine. A sada o motiviranosti učenika za učenje. Današnja djeca imaju goleme mogućnosti upoznavanja svijeta, učenja izvan škole. Mnogi roditelji šalju svoju djecu na privatne satove poučavanja, djeca su uključena u razna sportska, kulturna i druga društva. Roditelji su djeci nabavili računala, pametne telefone. Sve su to momenti koji odvlače pozornost učenika od škole i njihovu motivaciju za školska znanja, a jedino su školska znanja, sustavna znanja. Mislim da nekima učenje i zadovoljavanje školskih obveza djeluje kao dodatno opterećenje. Za mnoge učenike, a i roditelje osnovna je škola postala sredstvo da se upiše željena srednja škola, a ne cilj koji bi trebao biti – učenje i znanje. Tako danas imamo paradoks – sve manje znanja, a sve više odlikaša.
Koliko ste vi mijenjali Vaš način poučavanja tijekom svog rada?
Mijenjao sam ga iz godine u godinu. Škola je živi organizam, drugim riječima – sam život. Što se tiče promjena, puno je toga ovisilo o naraštajima koji su se smjenjivali. Na početku mojega rada učitelj je bio gotovo jedini izvor znanja za mnoge. Kako je vrijeme prolazilo, poboljšavali su se uvjeti rada u školi, pristizale su nove odgojno-obrazovne spoznaje, nove tehnologije koje su mladi brzo prihvaćali. Trebalo je ne zaostajati za njima i ponovno učiti i učiti. Obrazovna struktura roditelja se povećavala. Sve je više djece odrastalo u jednom intelektualnom okruženju. Mnogi su dolazili sa znanjima, naročito informatike koja je trebalo respektirati. Osim toga, morao sam slijediti i opravdavati zahtjeve prosvjetnih vlasi i direktive škole. Sve je to bila živa rijeka s puno struja u kojoj sam morao “plivati “. Tko nije bio spreman na svu tu dinamiku, teško se mogao snaći u ovome pozivu.
Koliko su se mijenjali materijalni uvjeti u kojima je škola djelovala i kako je to
utjecalo na rad škole? Sjećate li se neke zanimljivosti vezano za to?
Pa jedna stogodišnja škola sigurno je prošla kroz mnoge materijalne, najviše građevinske promjene tijekom svojega dugog postojanja. Sjećam se kako su najprije uklonjeni drveni podovi i stavljeni parketi, zatim kaljeve peći iz svakoga razreda, a potom uvedeno centralno grijanje. Uvjeti za rad su postali humaniji, učenici i učitelji zadovoljniji. Veliki iskorak je bio kada su sruše četiri učionice paviljonskog tipa i na tom mjestu izgrađena današnja sportska dvorana koja je bila najveća radost za učenike. Dograđen je i južni dio zgrade. Od dotadašnjih sivih i bijelo okrečenih zidova učionica i hodnika, sada su se pojavile žive boje, žute i crvene. Učenicima je omogućen jednosmjenski rad što je utjecalo na prilagodbu suvremenim pedagoškim standardima. Često prođem pored škole biciklom u koju sam i ja išao osam godina kao dijete, a zatim odradio gotovo cijeli svoj prosvjetni vijek. U meni se tada nerijetko javi neka tiha radost kad vidim kako lijepo i uredno izgleda zgrada i njezin okoliš koji su predstavljali veliki dio mojega života.
Koliko su tehnološke promjene utjecale na Vaš rad?
Mislim da su utjecale dosta, naročito kada su uvedene specijalizirane učionice. Slike kao najčešće korišteno nastavno sredstvo dotada zamijenili su televizori, videoprojekcije, filmski materijali, kasetofoni što su nastavu mojega predmeta učinile atraktivnijom i bližom učenicima. No najveći pomak u mojemu radu, posebno u slobodnim aktivnostima, tehnologija mi je pomogla pojavom računala. Već prva računala izazvala su moju pozornost i radoznalost. Odmah sam naučio, tada popularni programski jezik – basic. Kada se pojavio WEB, nabavio sam program Dreamwevaver za izradu WEB stranica i napravio prve internetske stranice ove škole. Njih sam održavao sve do mojega odlaska u mirovinu. Kako sam u slobodnim aktivnostima bio zadužen za novinarsku družinu, nabavio sam i dizajnerski program Corel. Njega sam koristio u izradi našeg školskog lista Mali je Goran. Tako se od onih primitivnih izdanja školskog lista tiskanih na stroju za umnožavanje, preko tiskanih novina u tadašnjoj Tiskari Plamen, sada moglo prijeći na tehniku izrade pravog časopisa na vrlo kvalitetnom papiru. Cijeli taj posao odrađivao sam s profesoricom Marijom Matić.
Na koje ste prepreke i probleme nailazili tijekom rada?
Život, kao i život škole je pun prepreka, stranputica i izazova. Trebao bih deset ovakvih interviewa da nabrojim sve poteškoće s kojima sam se susretao. To bi bila ona tamnija strana mojega rada u školi. Izdvojit ću zato samo dva. – Veliki dio mojega radnog staža odradio sam u dvije smjene. Škola je u poslijepodnevnoj smjeni završavala u 19.15 sati. To je bio šesti školski sat, obično za učenike osmih razreda. Učenici su već bili umorni, dosta nervozni. Vani je bio uglavnom mrkli mrak, posebno u zimsko doba. Meni su to bili najbesmisleniji i najneprihvatljiviji nastavni satovi koje sam morao održati. – Druga mučna strana rada s učenicima za mene je bilo ocjenjivanje. Dok je Hrvatska bila u okviru Jugoslavije, školska godina je bila podijeljena na četiri kvartala ( četvrtine ). U svakom od tih kvartala učenike je trebalo ispitati barem dva puta i ocijeniti. Samo ocjenjivanje bila je muka za sebe. Uvijek je bilo nezadovoljnih i učenika i roditelja. Sam sam se znao zapitati : jesam li se ja ispriječio na nečijem životnom putu, odredio nečiju sudbinu. Posebna su priča bili pritisci kolega, roditelja i poznanika da se nekome da veća ocjena. Svi ti “navijači” nisu bili svjesni kako time ruše moj moralni integritet, moj autoritet pred učenicima koji su sve pozorno pratili i vagali. Mučno, ali tako je bilo. Nije mi jasno kako i danas, osim tih pet ocjena, nisu usvojeni neki pošteniji modeli ocjenjivanja koji već postoje u svijetu.
Možete li izdvojiti neku aktivnost, događaj tijekom profesionalne karijere koji
je ostavio poseban trag?
Pa izdvojio bih školske priredbe za vrijeme dok je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije s još pet republika, posebno onu za Dan škole koji se slavio u mjesecu svibnju. Te su priredbe trebale biti finiš cjelokupnog rada škole i uzdignute su na razinu grada Slavonskog Broda. Održavale su se naročito u godinama pred Domovinski rat u Domu Ðuro Salaj ( danas Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić Mažuranić ). Što se tiče karaktera priredbe s vremenom su se iskristalizirala tri bloka ( cjeline ). U prvom su bloku nastupili učenici nižih razreda. Drugi blok je bio, nazovimo ga tako, revolucionarno-partizanski bez kojega nije smjela proći nijedna priredba. Bila je to neka vrsta recitala posvećena NOB-u, Partiji i Titu. Uz recitatore nastupao je obično pjevački zbor i tamburaši. Treći blok je bio zabavni. Scenarij i režija su pripala meni. Svi su učenici, koji su nastupali, i pjevali, i recitirali, i glumili u dramskim scenama uz suradnju ritmičke skupine. I sve je to bila jedna tematska cjelina. Angažirali bismo čak i neki profesionalni glazbeni bend. Ostalo mi je u sjećanju kako su te priredbe bile izuzetno posjećene. Dvorana je nekad bila krcata, tako da su mnogi stajali sa strane gledališta jer nisu imali mjesto za sjedenje.
Da ste mogli nešto promijeniti u svom radu, što bi to bilo?
Već sam rekao da sam stalno nešto mijenjao. Svaki novi naraštaj učenika tražio je novi pristup, novo prilagođavanje. Brzo sam shvatio da ništa nisi naučio zauvijek, jer već sutra možeš postati neznalica ako ne ideš u korak s vremenom. ( Danas to nazivaju cjeloživotnim učenjem. ). Što se tiče mojega rada, sigurno ne bih koristio onaj ex katedra pristup na početku mojega radnog vijeka. Bio bi to sunovrat u propast, izgubljenost u vremenu. Novo vrijeme, novi učenici tražili su obnovljenog učitelja. Svakako bih nastojao da nastavna jedinica ima što više polemički karakter, da učenici iznose svoje stavove, rješenja kako ih oni vide. Nastojao bih učenike dovesti što više u situaciju da na osnovi osobnog iskustva dolaze do zaključaka, spoznaja i stavova. Mislim da je osobno iskustvo najbolji način upoznavanja svijeta, ljudskih međuodnosa. Svakako bih poticao njihovu kreativnost. U književnom dijelu mojega predmeta moglo se dosta toga uraditi. Puno sam toga primjenjivao zadnjih godina svoga radnoga vijeka.
Savjeti mladima
Što je najvažnije za osobu koja je odabrala učiteljski poziv?
Bez obzira na sve teškoće, slabe plaće, novitete suvremenog doba i brojne prepreke naglasio bih prije svega: strast, ljubav za djecu, shvaćanje da su učenici osobnosti koje se još uvijek traže u životu, beskrajno strpljenje, spoznaja da je to poziv, a ne posao, otvorenost prema učenicima, iskrenost.
Koje bi ste savjete dali mladom učitelju?
Teško je nekome nešto sveznadarski savjetovati. Treba ući u “tuđe cipele” i onda drugome dijeliti savjete No, evo onako općenito. Djeci nikad nemojte glumatati, biti neiskreni, jedno im govoriti, a drugo raditi. Budite maksimalno iskreni i pošteni prema njima i sebi. Inače – brzo će vas prozreti i vaš autoritet će se u trenu urušiti. Ostanite dosljedni i jasni u stavovima i mišljenju jer će vas u suprotnom prepoznati kao labilnu osobu u koju ne mogu vjerovati, nikad znati kako se s vama treba ponašati.
Kako provodite dane u mirovini? Imate li hobi?
Meni se ništa ljepše u životu nije moglo dogoditi nego – internet. Tu se ispunjavaju svi moji interesi. Klikneš i cijeli svijet je pred tobom. Znanje, pamet i mudrost života su ti na dlanu, ljudsko iskustvo na dohvat ruke. Na internetu nalazim ljude pametne, uspješne koji imaju reći puno toga o životu, znanosti, vjeri, politici, a mene puno toga zanima od popularne kvantne fizike i astronomije, književnosti, aktualnih političkih događaja pa do suvremene povijesti. Uz to svaki sam dan na biciklu i vožnja biciklom mi dođe kao “droga” bez koje ne mogu. Imam i web-stranice koje pratim svaki dan preko statistike. Postavio sam i neke videouratke na YUTUBU što isto treba popratiti. Trudim se živjeti po staroj mudrosti : razumno, uravnoteženo, ni u čemu pretjerivati, sve prihvatljivo okušati.
Što biste poručili sadašnjim našim učenicima?
Već sam rekao da ne volim davati savjete drugima, posebno mladima. Oni to često doživljavaju kao moraliziranje i pametovanje pa se oglušuju na “mudrolije” odraslih. Ali ako već moram odgovoriti, reći ću što su moje životne vrijednosti pa ukoliko netko od učenika nađe nešto za sebe – sjajno. U današnjem svijetu laži i različitih obmana istina mi je na prvom mjestu. Svi oni borci za istinu, koliko god nam ona odgovarala ili ne, na visokoj su skali moga poštovanja. Baš zbog toga jedan od mojih najmilijih pjesnika je A. G. Matoš, ne samo kao pjesnik, nego i kao osobnost. U emocionalnom smislu ja volim svoju domovinu, krajeve koje sam u njoj posjetio, sunarodnjake časne, poštene i istinoljubive, volim svoj jezik, i duboko suosjećam s onima znanim i neznanim našim precima koji su živote dali da bismo mi danas bili ovdje, da imamo svoj izgrađeni identitet. Isto tako volim i poštujem iskrene i časne ljude drugih nacionalnosti i vjera koji znaju što su i tko su, koji znaju svoje korijene, i poštuju svoje i tuđe. Konačno, najljepša je livada s puno raznolikih cvjetova.
Ela Kokot i Petra Rajković
