Nekad učenica, sada profesorica
Irena Iljazović nova je profesorica hrvatskoga jezika. Kao dijete išla je u ovu školu. To nam je bio povod za razgovor. Saznali smo kako joj je bilo nekada kada je bila đak i sada kao profesorica.
Kako je bilo biti učenica ove škole?
Igrom slučaja završila sam u ovoj školi. Majka me htjela upisati u Osnovnu školu “ Vladimir Nazor”, no u njoj nije bilo mjesta. Tako sam završila u ovoj školi. Ipak moram priznati da se ne bih, sada gledajući, mogla zamisliti u drugoj školi jer mi je ova pružila sve što sam zapravo htjela i trebala.
Kada ste Vi išli u školu jesu li nastavnici bili stroži?
Završila sam osnovnu školu prije 12 godina i nastavnici su tada bili prilično strogi. Sada mislim da su zapravo bili dosljedni i pokušavali su nas naučiti što su trebali i trudili se usaditi vrijednosti koje ćemo ponijeti kasnije u život.
Jeste li strogi kao nastavnica?
Trudim se biti pravedna. Što će neki učenici reći jesam li stroga ili ne ovisi o tome
koliko daju sebe tijekom učenja i koliko zapravo oni žele za sebe učiti, a ne samo za ocjene. Dakle nekima ću možda biti stroga, a nekima i ne.
Što mislite, vole li Vas učenici?
Dobila sam nove učenike, nove razrede, tu sam već skoro dva mjeseca i ne bih znala reći vole li me ili ne. Uvijek ima netko tko će vas voljeti, a netko tko neće. Na to trebaju biti spremni svi profesori, učitelji i nastavnici. Trudim se steći njihovu ljubav i povjerenje i nadam se da ću uspjeti.
Imate li svoga miljenika/miljenicu?
Nisam baš sigurna da svi nastavnici ili profesori imaju svoje miljenike i hoće li to priznati ili ne ovisi o svakome. Trudim se imati objektivan stav prema svim učenicima. Svi su jednako dragi, no neki se možda ˝uvuku pod kožu˝.
Jeste li u školi bili odlikašica?
Tijekom cijelog svog školovanja bila sam odlična učenica.
Kakav je osjećaj vratiti se u školske klupe, ali sada kao nastavnica?
Osjećaj je vrlo neobičan zato što je vrijeme toliko brzo proletjelo. Imam osjećaj kao da sam jučer izašla iz osnovne škole. Dok hodam hodnicima, uvijek me nešto podsjeti na moje školske dane.
Čini li vam se da se djeca danas drukčije ponašaju, nego u vaše vrijeme?
Mislim da svaka generacija djece ostaje djecom. Uvijek ima i lijepih i dobrih trenutaka, ali često nastavnici kažu da je došlo novo vrijeme, nove tehnologije, novi mediji koji zaokupljaju dječju pozornost i možda mislimo da je teško raditi u tim novim okolnostima.
Kakav je osjećaj biti kolegica ljudima koji su vas nekad učili?
Osjećaj je divan jer još dok sam bila u osnovnoj školi nisam ni sanjala da ću jednog dana biti u ravnopravnom položaju sa svojim nastavnicima. Sad kad se nalazim u toj situaciji, vrlo je neobično i često se nađem u takvom trenutku da ih gledam istim onim očima s istim onim strahopoštovanjem i vrlo ih cijenim.
Što je presudilo da postanete baš profesorica hrvatskog jezika?
Mislim da je zapravo to presudila upravo osnovna škola. Još tada sam krenula tim putom i osjećala sam se vrlo sposobno na području hrvatskog jezika. Velikim dijelom je zaslužna moja mentorica, vaša sadašnja profesorica Matić. Ona je u mene usadila tu ljubav i te vrijednosti, nekakav osjećaj da i ja jednog dana krenem njezinim putem.
Znamo da djeca danas ne vole čitati lektire. Jeste li vi s voljom čitali sve svoje lektire?
Još od malena sam voljela čitati. Možda mi se nisu svidjele sve lektire, no ionako sam ih čitala. Više sam čitala pustolovne romane i nekakvu literaturu koja nije ulazila u lektirne naslove, a to se kasnije nastavilo i kroz daljnje školovanje.
Imate li kakav savjet za naše učenike?
Postoji poslovica koje se sjetim svakog jutra, a glasi CARPE DIEM, odnosno ISKORISTI DAN. U tim je riječima i moja poruka vama – iskoristite u potpunosti dane svoga djetinjstva i mladosti. Učite, sanjajte, stvarajte, istražujte, budite i ostanite svoji. Ne žurite odrasti jer kada dođe vrijeme za ulazak u taj svijet, poželjet ćete se vratiti u školske klupe.
Razgovor vodila Ema Erceg