Debljina kod djece

Moja borba s kilogramima

Bruno Ćosić

Debljina je u sve većem porastu i jedan je od većih zdravstvenih problema. Pogotovo debljina u djetinjstvu predstavlja rizik za cjeloživotno zdravlje i pojavu mnogih bolesti. Problem prekomjerne tjelesne težine i debljine češći je kod dječaka nego kod djevojčica. O tome govore statistički podatci. Nažalost, ja sam dio te statistike.

Kako je sve počelo

Moji problemi s kilogramima počeli su pred kraj 4. razreda. To je bilo 2018. godine. Počeo sam više jesti, pogotovo grickalice, brzu hranu, pekarske proizvode, kekse… Posebno sam volio čips s lukom i vrhnjem. Slobodno vrijeme provodio sam uz računalo, igrice i slabo sam se kretao. Jedino sam redovito radio tjelesni. Bivao sam sve širi. I to se vidjelo. Pred drugima sam počeo uvlačiti trbuh, skrivati se odjećom. Nisam mogao više nositi uske hlače, sve me je žuljalo.  Na kraju 4. razreda imao sam oko 80 kilograma. Bilo je to previše za moju dob i visinu. Kad su roditelji primijetili, počeli su sa mnom više razgovarati o toj temi. No to nije urodilo plodom. Nitko u mojoj obitelji prije mene nije bio toliko debeo i svi su mislili izrast ću i riješiti problem. No bili su u krivu.  Ja sam nastavio po svome… slabo sam se kretao, jeo sam i dalje…

Bakina kuhinja

Moja je baka izvrsna kuharica. Često sam tijekom tjedna odlazio k njoj na ručak jer je mama radila po cijele dane. Najbolje radi pohane šnicle i pohane batkove. Okušala se i u pravljenju pohanih palačinki s mljevenim mesom. Mljac, za prste polizati! Naravno, sve je to bilo prženo u dubokoj masti. Njezini mlinci su tako sočni, masni i slasni! Tko bi tomu odolio?! Mogao sam jesti koliko sam htio! Baka je i prava slastičarka. Mogao sam birati: kolač s jagodama i šlagom, fritule, palačinke, pa mađarica, vanilice… Oblatne s čokoladom moj su najdraži kolač. Baka nije htjela ili nije željela komentirati moju debljinu. Zbog toga su je roditelji opomenuli. Upozorili su je da mi priprema manje porcije i da mi ne daje toliko masnoga i slatkoga. Baka se od tada pridržavala uputa roditelja. Sve za svoga unuka!

Iza mojih leđa

U početku razredni prijatelji nisu obraćali toliku pozornost na moju debljinu, no zato su učenici iz drugih razreda počeli govorkati iza leđa… Ponekad sam ih čuo: „Vidi onog Debelog. Gle, Gicana!“ Zbog toga sam se u školi osjećao usamljeno i jako uvrijeđeno. Nije mi bilo lako. Jedini mir pronalazio sam u kući i u hrani. To mi je bila utjeha. Svako jutro, kada bih se probudio, osjećao bih teški kamen na leđima. Nisu to bili samo kilogrami, nego i grižnja savjesti jer sam potajice dan prije nešto pojeo, a toga je bilo…

U 5. razredu moj problem postao je još veći. I drugi su to vidjeli. No nisam bio sam. Dječaci su uglavnom razumjeli problem težine jer nas je bilo više ugodno popunjenih. No djevojčice su počele tračati, ogovarati. Nisam čuo što su govorile, no mogao sam primijetiti da me gledaju što mi nije bilo ugodno. Znao sam da to nisu ljubavni pogledi, nego pogledi skeniranja moje figure…Nastavio sam još više sa svojom izolacijom koja mi je sve teže padala. Sve sam više bio sam sa sobom, svojim mislima… nisam nigdje pripadao. Bio sam puzla u slagalici koja nije imala mjesto. Jedan od mojih najvećih strahova upravo je bio strah da se nitko neće sa mnom družiti zbog moje težine. I danas još uvijek strahujem zbog toga.

Vaganje

 Vaganje izbjegavam koliko mogu i u školi i u kući, jedino kod liječnice vagu ne mogu izbjeći. Kad sam prisiljen stati na nju i vidjeti brojku, najviše se ljutim na sebe zato što nisam uspio održati ili skinuti koji kilogram. Ne volim kad nas učiteljica tjelesne kulture na početku školske godine važe.  Znatiželjnici brzo pitaju koliko moj prijatelj i ja imamo kilograma. Grozno – jer o brojkama ne volim govoriti.

U 5. razredu morao sam obaviti sistematski pregled. Nisam bio previše zabrinut zbog toga jer sam mislio da je to samo jedan normalan pregled kod liječnika, ali koliko sam bio u krivu. Sve je bilo normalno dok nije došlo do mjerenja kilaže. Liječnik me pogledao i rekao dijagnozu. Pretilost. Kad smo izašli od liječnika, sunce koje je do tada sjalo, skrilo se iza mračnih oblaka. Mama je putem samo šutjela. Kad je došla kući, počela je plakati. Ja sam još uvijek bio premalen da bih razumio njezinu zabrinutost i tugu. Od tada sam pod liječničkim nadzorom. Znam što trebam jesti i koliko puta dnevno, a dobio sam i savjete za fizičku aktivnost.

Užina u školi

Najveći mi je problem u školi užina. Nekada namjerno ne bih ponio užinu, nekada bih je zaboravio. I kada bi užina ušla u razred, ja bih brzo izletio iz učionice kako ne bih vidio druge kako jedu. Moja draga razrednica to je primijetila i pitala me za užinu. Sjećam se, odgovorio sam joj: „Mi u hladnjaku nemamo ništa za jelo.“ Na to bi ona donijela jelo koje sam slasno pojeo i zbog kojega sam imao strašnu grižnju savjesti.  Dogodilo se to nekoliko puta dok mama nije došla na informacije i saznala što se zbiva. Od tada me razrednica više ne hrani.

Odlazak u Stari Grad

Na kraju 5. razreda sa školom odlazim u Stari Grad na Hvar. Prije polaska sam se izvagao. Imao sam 95 kg. Svi smo bili šokirani. Mama mi je zaprijetila da neću ići.  No ipak otišao sam…. Pokušao sam na moru odmoriti um od hrane i škole. Pokušao sam jesti manje, više plivati i igrati se s društvom. Kad sam se vratio, morao sam ponovno na vagu. Pokazala je samo pola kilograma više. U istome trenutku bio sam i sretan i nesretan. Pola kilograma nije puno, no na kraju sam završio u bolnici na podučavanju kako dalje.

Muke treniranja

Do sada sam trenirao košarku, plivanje, tekvando, boks… Imao sam i privatnoga trenera. Vrhunskoga! No nisam mogao izdržati tempo treniranja i pritisak. Jednom sam napravio užasnu scenu na treningu… Počeo sam plakati jer nisam želio vježbati. Nisam mogao raditi sve što trener od mene traži. I sve je to naglo završilo. Vratio sam se ponovno hodanju i zdravome jelu. Vaga je mirovala ili se neznatno smanjivala. Poslije toga krenuo sam na boks. Tada sam brže počeo gubiti kilograme. Trenirao sam tri puta tjedno po sat vremena. Treninzi su bili od 21:00 do 22:00. Balansirao sam između treninga i škole… nisam večerao… gladan sam išao spavati. To je bio moj dobar period. No brzo sam postao previše samouvjeren i važan. Mislio sam da mi malo više jela ne može škoditi, no prevario sam se. Jeo sam potajno, što je moj najveći grijeh koji me grize. Vaga je ubrzo skočila. Mama i tata su poludjeli… i morao sam ponovno, po tko zna koji put, krenuti ispočetka.

Novi početak

Sad vježbam s mamom redovito. Ona je moj motivator, moja podrška…  Za Božić sam dobio i bicikl zbog čega sam bio presretan (ove sam godine tek naučio voziti bicikl). Jedva čekam lijepo vrijeme i dane kada ću biciklom juriti po gradskim ulicama. Veselim se tomu već sada. Pijem više vode, jedem povrće i voće (ali ne previše), glava mi je bistra jer imam cilj pokazati sebi i drugima da ja to mogu. Danas mogu napraviti sklek ili dva, 30 čučnjeva, 20 trbušnjaka… plenk od 40 sekunda. Osmijeh mi je od uha do uha! Čekam sljedeći pregled s leptirićima u trbuhu… Miješa mi se osjećaj straha, ali i nade da sam ovaj put doista na pravome putu.

Članak sam napisao kako bih svojom pričom pokazao drugima da se ovaj problem može riješiti samo ga trebamo osvijestiti kako bismo se mogli mijenjati. Poručio bih drugima da ljude ne treba suditi po vanjštini jer iako smo izvana debeli, iznutra smo meki, ranjivi, topli.

Bruno Ćosić