Razgovor s povodom

Ivana Pavić-naša nova psihologinja

Ivana Pavić s učenicima

Pred kraj prošle školske godine u školu je došla nova psihologinja. Željeli smo ju bolje upoznati pa smo s njom dogovorile razgovor. Iz razgovora izdvajamo najzanimljivije dijelove koje ćemo podijeliti s našim čitateljima.

Tko je Ivana Pavić? Predstavite nam se.
Rođena sam 12. lipnja 1988. godine u Slavonskom Brodu. Osnovnu i srednju školu završila sam u Slavonskom Brodu. Željela sam studirati strane jezike, no u 4. razredu gimnazije ponuđeno nam je savjetovanje o karijeri na Zavodu za zapošljavanje. Nakon toga sam se odlučila za studij psihologije. Psihologija me privukla jer je spoj prirodnih i društvenih znanosti, a ja sam uvijek voljela predmete kao što su biologija, ali i književnost i one predmete koji su nam govorili o životima ljudi. Po završetku studija nisam radila u struci, nego sam godinu dana provela u Švedsku kako bih stekla neka nova iskustva i naučila što više o kulturi koja je poznata po svojoj brizi o ljudima. Tamo sam bila zaposlena kao asistentica jedne djevojke s posebnim potrebama. Po povratku u Hrvatsku, zaposlila sam se u školi, i to mi se jako svidjelo. Od 2016. radim kao školski psiholog.
Osim što se volim družiti s ljudima i jako cijenim vrijeme i aktivnosti koje provodim sa svojom obitelji i prijateljima, volim i pjevati tako da sam uključena u zbor u svojoj župi.

Kako se postaje psiholog?
Nakon osnovne škole, pohađala sam Gimnaziju „ Matija Mesić“ -jezičnu gimnaziju, a nakon toga sam upisala studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Psiholozi se mogu zaposliti osim u školi, dječjim vrtićima, u bolnici ili sportskim udrugama, klubovima ili u nekoj tvrtci i raditi kao klinički, sportski ili organizacijski psiholog. Zanimanje psihologa je zanimanje s vrlo širokim mogućnostima zaposlenja, što smatram danas jako dobrim izborom.

Što radi psiholog u školi?
Posao psihologa u školi je vrlo raznolik. On najviše radi s djecom.  Kroz različite radionice poučavam djecu kako učiti na efikasan način, kako se ponašati jedni prema drugima (razvijati svoje socijalne i komunikacijske vještine), kako rješavati probleme i teškoće na koje naiđu (npr. teškoće s učenjem, teškoće u odnosima s drugom djecom, sukobi s drugom djecom ili učiteljima…), kako se nositi s odrastanjem (npr. pubertetske promjene). Dio mojega posla  odnosi se na rad s manjim grupama djece, npr. onima koji imaju slične teškoće pa se skupimo i zajedno učimo kako prevladati te teškoće. Dio posla je individualni rad gdje svako dijete može doći na razgovor s psihologom i reći što ga muči. To su najčešće djeca koja se osjećaju tužno, usamljeno, odbačeno ili imaju neke izražene strahove, ili se teško nose s razvodom roditelja, ili s nekim drugim obiteljskim problemima, ili teško kontroliraju svoje neprimjereno ponašanje, lako se razljute i ne znaju se kontrolirati i slično. Zatim radim i s učiteljima tako da ih savjetujem kako raditi s djecom. Radim i s roditeljima koje savjetujem o odgoju djece i kako bi njihova djeca jednoga dana postala zadovoljne i uspješne osobe.
U svom radu se, osim razgovorom, koristim i psihološkim mjernim instrumentima, npr. testovima inteligencije i drugim testovima. S mlađim učenicima često upotrebljavam crteže. Sve mi to pomaže upoznati i razumjeti dijete kako razmišlja, kako se osjeća ili kako uči.

 Kako Vam je rješavati dječje probleme?
Rješavati dječje probleme je nekad vrlo lako (npr. neke manje sukobe među djecom), neki problemi su zahtjevniji i puno je teže, a ima i takvih da je potrebno potražiti pomoć i drugih stručnjaka (npr. liječnicima, psiholozima, psihijatrima u bolnici i sl.).

Volite li raditi s djecom?
Od samog početka rada u školi, svidjelo mi se raditi s djecom jer su djeca uvijek zanimljiva i žele razgovarati o svojim životima i radostima, ali i problemima, a i ja se osjećam zadovoljno i sretno kad saslušam što koga muči te im savjetima olakšam nošenje s teškim situacijama. Svima nama dobro dođe kad nas drugi saslušaju i pomognu nam rješavati probleme jer ne možemo uvijek sve sami. Zato i ovim putem pozivam djecu da dođu ako osjete potrebu..

Što je najteže, a što najljepše u poslu?
U poslu mi je najteže kad na hodniku gledam onu djecu za koju znam da prolaze kroz ozbiljne teškoće, ali oni unatoč tom dolaze u školu i hrabro obavljaju sve školske zadatke. Najljepše mi je raditi s djecom u  grupnome radu, odnosno radionicama gdje razgovaramo o različitim životnim temama: kako prevladati stresne događaje, važnost suradnje s drugima, poštivanje različitosti među ljudima, kako stvarati i održavati prijateljstva, kako se izboriti za sebe, kako poboljšati samopoštovanje, kako razvijati kritičko mišljenje, kako razvijati kreativnost i slično.

 Jeste li ikad htjeli odustati od posla psihologa?
Za sada nisam J. Mislim da se kroz ovaj posao, unatoč tomu što nije uvijek lako slušati probleme drugih i ponekad me to iscrpljuje, može značajno doprinijeti poboljšanju kvalitete života ljudi i zbog toga se i ja osjećam zadovoljno na kraju radnog dana pa ne pomišljam o odustajanju.

Jeste li kao dijete ikad išli kod psihologa?
U mojoj školi nije postojao psiholog tako da nisam nikad bila kod psihologa u školi. Jednom prilikom sam bila kod psihologa u bolnici i sjećam se da sam tamo slagala kockice i da je bilo baš zanimljivo.

 Kako Vam se sviđa u našoj školi?
Kao prvo, jako volim Slavonski Brod tako da sam bila sretna kad sam se zaposlila u školi koja se nalazi u mojemu rodnome gradu. To su ulice gdje sam i sama odrasla. Slično su me roditelji odgajali, kao i vas danas, pa smatram da je prednost što radim u svojoj sredini. Ono što mi se sviđa u ovoj školi je što su me i učenici i učitelji vrlo srdačno prihvatili i svakim danom upoznajem nove učenike i vidim da je ovo jedna vrlo zanimljiva škola.

Lidija Samardžić, Marta Birtić, Lucija Guberac i Katja Batagelj

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *