Gluma je pronašla mene
Pavle Matuško, hrvatski je glumac. Brođanin. Rođen 1995. Završio je Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić“ kao odličan učenik, ali nikada 5.0. Kao dvanaestogodišnjak počeo se baviti košarkom, i to vrlo uspješno. Prva glumačka iskustva stekao je u klasičnoj gimnaziji. U početku je to bilo samo zbog ispravka negativne ocjene iz lektire, no kasnije se u glumu i kazalište zaljubio. Glumačko iskustvo skupljao je i u Satiričkome kazalištu mladih u Slavonskome Brodu. Sredinom školovanja odustaje od košarke zbog ozljede i predaje se potpuno glumi. Završio je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Danas je glumac u HNK-u u Varaždinu. Glumi u filmovima, serijama i kazalištu.
S velikim ponosom pišemo o bivšim učenicima pa je i ovaj put povod za razgovor bio upravo taj. Naš online susret bio je ugodan i uspješan. Životna radost i energija, veliki osmijeh i tople Pavlove oči, kao i naša radoznalost i želja da ga upoznamo, ovaj su susret učinili nezaboravnim.
Vrijeme mladosti i traganja
Po čemu pamtite IGK školu?
IGK školu pamtim po svome prvom učitelju Adamu Alkoviću. On je sada u mirovini. Pamtit ću ga cijeli život jer je velikim dijelom sudjelovao u mome ne samo obrazovanju nego i odgoju. Uloga učitelja najplemenitija je uloga na svijetu. Svaki njihov savjet koji vam daju, a ne čini vam se dobar i mislite što će mi to u životu, probajte sažvakati pa barem triput pronaći mjesto i vrijeme gdje ćete to upotrijebiti. Pamtim svoju školu i po izgradnji dvorane. Tu su počeli moji prvi košarkaški koraci i moji snovi da idem u NBA ligu i da je to to! No ozljeda koljena sve mijenja.
U kojem ste trenutku odlučili postati glumac?
Dok sam glumio u Satiričkom kazalištu mladih tijekom srednje škole, svi su mi govorili da sam potencijal i da trebam ići na Akademiju. Nisam to baš shvaćao ozbiljno i obično bih odgovarao: „Vidjet ću, ne želim sada o tome.“ Nisam se opterećivao preranim odlukama, već sam nastojao uživati u svakom trenutku i dopustiti si da budem obični srednjoškolac. Usput sam istraživao i mnoge druge stvari. Posebno me zanimala povijest koja mi je izgledala poput pričanja priča. Kada sam odgovarao gradivo, nisam pričao nastavniku, nego razredu. Razred je bila moja pozornica. Nakon završetka 4. razreda, još uvijek nisam bio siguran hoću li pokušati upisati Akademiju iako sam o tome intenzivno razmišljao. Zato sam u ljetnome roku upisao studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. No i dalje nisam bio siguran u svoj izbor. U mislima mi je bila Akademija. Odlučio sam se ipak prijaviti, i to zadnji dan. Uspio sam.
O glumačkome pozivu
Što je najteže u glumačkom poslu, a što najljepše?
Najteža je, u glumačkom poslu, neizvjesnost. Ne znaš hoćeš li dobiti posao i kada? Hoćeš li imati plaću ili ne? To je najteži dio posla. Kad sam bio u tome razdoblju života, radio sam svakakve poslove: vozio sam taksi, konobario, radio na gradilištu… To nisam doživljavao kao neki neuspjeh, već kao blago koje sam pokupio putem jer se nisam prepuštao situaciji, malodušnosti, već sam nastojao iz svega izvući maksimum. A ono najljepše od svega je kada dobiješ tekst, kada dobiješ ulogu. Preplavi te uzbuđenje i radost i jedva čekaš da se tomu potpuno predaš. Najljepše je kad imaš posao!
U kojima ste predstavama, filmovima i serijama do sada glumili?
Zadnje dvije predstave u kojim sam igrao bio je Orašar, plesno- dramska predstava HNK-a Varaždin. Također igram i u predstavi Slučaj vlastite pogibelji koja će sljedećih godinu dana biti na repertoaru moga kazališta. Glumio sam nogometaša Milana u seriji Crno-bijeli svijet, Miljenka Prohasku u Dnevniku velikog Perice. Glumio sam Štuku u filmu Šesti autobus, a u filmu Dražen Acu Petrovića. Imao sam ulogu i u seriji Oblak u službi zakona, Mrkomir I. i još u nekim drugima.
Volite li više glumiti na kazališnim daskama ili u filmu?
Jako teško pitanje. Volim oboje. Ne mogu se stvarno odlučiti. Sve ima svojih prednosti i mana. U kazalištu glumac vodi cijelu priču. Nema cap, nema reza, a u filmu je to malo drukčije. Često se snima zadnja scena pa se prijeđe na prvu, pa se zatim snima radnja u sredini filma, pa opet na početak. Najčešće prvo snimamo najtežu scenu, a najlakšu zadnju. U glavi moram imati veliki raspored gdje sam sada, tako da je u tom smislu gluma u filmu malo zahtjevnija. Ali isto tako taj te rez spašava jer, kad pogriješiš, možeš puno puta ponoviti, a toga u kazalištu nema.
Kvaliteta se mora dokazivati
Imate li neke svoje posebne pripreme za pojedine uloge?
Za ulogu se pripremam prije nego što je dobijem. Moram biti fizički spreman tako da se bavim sportom, čitam, uzimam instrumente u ruke, plešem, pjevam iako mi baš ni pjevanje ni plesanje ne ide od ruke: učim strane jezike, učim naglaske stranih jezika, učim naše naglaske. Na taj način gradim svoj glumački identitet. U glumi, kao i u sportu, morate raditi na sebi kako biste mogli svakodnevno dokazivati svoju kvalitetu.
Imate li tremu kada izlazite na scenu?
Trema je uvijek prisutna. Naravno, sa što većim brojem izvedbi, trema je manja. Međutim, odgovornost prema publici uvijek je tu. Tako da to više doživljavam kao uzbuđenje, nego kao tremu. Prvim korakom na scenu trema potpuno nestaje.
Je li Vam teško naučiti tekstove?
Za sada nemam problem s učenjem tekstova. Čak mislim da je to moja vrlina u odnosu na druge glumce. Brzo učim tekst. Možda imam neke metode koje ne znam kako razjasniti, ali jednostavno ide mi učenje teksta i pamćenje. Time sam blagoslovljen.
Koji je Vaš omiljeni film i glumac?
Teško pitanja. Prva asocijacija mi je film Proslava. Film o kojem puno razmišljam. Jezik kojim se govori jako je zanimljiv. To je nekakva lička-ikavica. I glumci su to sjajno odradili. Od stranih filmova gledam sve što stoji na vrhu IMDb-a (internetska baza podataka o filmovima i serijama). Od glumaca istaknuo bih Nebojšu Glogovca. U svakoj je ulozi maestralan, posebno u Klopci, Hadesrsfildu i u Munjama. Najfascinantniji mi je, zapravo, u intervjuima gdje igra samoga sebe. U njima sam pronašao milijun mudrosti.
Kako se vidite u budućnosti?
Uz Božju pomoć pronašao sam glumu ili je ona pronašla mene. Više i ne znam kako je bilo. Mogu slobodno reći da se već petnaest godina bavim tim poslom i čini mi se da ću se time baviti cijeli život. Možda ne uvijek kao glumac, ali redatelj, producent… Zašto ne? Bit ću spreman na sve što mi život donese.
Imate li kakvu životnu poruku za nas?
Moja je životna poruka da ustrajete u svemu što radite. Možda to nije vaš konačni životni odabir, ali donijet će vam nešto novo, otvorit će vam mnoga vrata. Ako vidite da vam ne ide, nemojte odustati, pokušavajte i dalje.
Hrvoje Zvirotić
