Reportaža iz Australije

Na  drugom kraju svijeta

Vita s mamom
Vita s mamom

Jednu običnu večer u listopadu zauvijek ću  pamtiti. Mama i tata pitali su me želim li provesti Božić i Novu godinu u dalekoj Australiji. Gledala sam ih u nevjerici razmišljajući o tome hoću li izdržati do dana odlaska. Od toga trenutka moje su misli bile okupirane jedino  Australijom. Prisjećala sam se priča svoje tete, sestrične Emme i bratića Leona. Znala sam da je Sydney na drugom kraju svijeta, da će tamo za Božić biti vruće ljeto, znala sam i da je velika razlika u vremenu – kada je kod nas u Hrvatskoj dan, kod njih je noć. Prisjetila sam se i njihovih priča o dugim pješčanim plažama, klokanima i poznatim građevinama.

Bližio se kraj polugodišta, a ja sam već u mislima bila daleko od škole. Moje uzbuđenje sve je više raslo. Mama i tata morali su riješiti brojne papire povezane s putovanjem u Australiju: vize, avionske karte, vađenje putnoga osiguranja i mnoge druge potvrde. Avionom sam se već vozila, ali kratko – samo 3 sata. Za let do Australije trebat će nam 21 sat. Znala sam da će to biti naporno, ali izdržat ću. Bila sam sigurna u to.

Stigao je dan polaska. Putujemo u beogradsku zračnu luku „Nikola Tesla“. Pozdravljamo se s tatom i ulazimo u avion. Osoblje je srdačno i nasmijano. Vode nas do naših sjedala i poručuju da se osjećamo kao kod kuće. Ubrzo smo u zraku na letu za Abu Dhaby. Treba nam 6 sati do prvoga odredišta. Na trenutak mi je bilo nelagodno jer su mi na pamet pale razne avionske nesreće, ali strah je ubrzo prošao i ja sam počela uživati u letu. Bio je dan i mogla sam gledati kroz prozor. Bilo je začuđujuće, kao u raju. Letjeli smo nebom ružičaste boje. Bila sam okružena oblacima  poput Munchmallowa. Na trenutak sam pomislila na Pegaza i njegovu brzinu i ljepotu. Dobili smo ručak i večeru, pogledali dva filma i već sletjeli u Abu Dhaby.

Aerodrom je ogroman. Lako se u njemu izgubiti. Imamo tri sata do polaska aviona za Sydney. Primjećujem ljude u dugim bijelim i crnim haljinama. Govore arapskim, ali i engleskim jezikom, ljubazni su i spremni pomoći svima kojima je to potrebno. Primjećujem pozlate na stropovima, blještavilo i ogromno bogatstvo.  Mama i ja smo se u toj vrevi izgubile, no situaciju spašavaju ljubazni domaćini.

Pala je noć. Ostavljamo Abu Dhaby i krećemo za Sydney. Ovaj će let trajati 12 sati. Avion je ogroman, prekooceanski.  Čini mi se da u njega može stati barem pet slonova. Na svakom sjedalu je televizor i playstation, deka i jastuk. Uživat ću. Ponovno hrana – večera, ručak, doručak… intenzivni mirisi i okusi avionske hrane. Ubrzo mi postaje mučno. Malo spavanja, filmova, igre i blizu smo cilju, no mučnina i dalje traje. Kotači su dodirnuli tlo. Napokon na zemlji! Prolazimo carinu i dočekuje nas jaki, veliki zagrljaj naših dragih.

Čarobni Sidney

Već prvi dan po dolasku moja je teta predložila da odemo na jednu od najljepših plaža koja se zove Bondi beach. „Osvježenje nakon dugog leta dobro dođe“, rekla je i ugurala nas u auto. Vozila je lijevom stranom ceste što me malo zbunilo, ali sam se brzo privikla na to. Stigli smo na plažu! Veličanstvena je, prekrasna,  kao iz filmova. Bijeli pijesak pružao se kilometrima lijevo i desno, a ogromni valovi pomagali su surferima uživati u jahanju na valovima. Voda je bila topla i dugo sam provela u njoj. Uživala sam bez imalo straha zbog morskih pasa jer teta mi je rekla da morski psi ne dolaze u plićak i da se boje ljudi. Vjerovala sam joj.

Na plaži
Na plaži

Glad nas je odvela do aziijskoga restorana. Novi okusi za mene: thai riža od jasmina, mlijeko od kokosa, sushi… Okusi su potpuno drukčiji od naših! Uživala sam u azijskoj, japanskoj, kineskoj, vijetnamskoj hrani.  Najviše mi se svidjela kineska i vijetnamska kuhinja zbog curryja. Znam jesti štapićima i ponosna sam na to. Na povratku kući pravimo plan za sutra: Opera Hause izgleda kao ogromna školjka i Harbour Bridge s kojega se svake godine ispaljuje novogodišnji vatromet  te akvarij.

Prvi pogled na Operu ostavio me bez daha. To je ogromna građevina u obliku školjke, obrubljena tisućama stuba na kojima se ljudi slikaju, jedu i odmaraju. Ovdje dolaze najpoznatiji umjetnici svijeta. S nje se pruža predivan pogled na sydneyjsku luku i most Harbour Bridge. Slikali smo se i požurili jer nas je čekao jedan od najvećih akvarija na svijetu. I zaista već sam ulazak obećava veliki doživljaj. Umjesto zidova i stropova ovdje je više od 60 akvarija punih morskih pasa, kitova, dupina, raža… Sa svih strana plivaju neobična morska bića. Saznajem da ih je više od 13 000 i sve smo ih obišli. Zbilja je spektakularno, ali sutra idemo u nacionalni park, a to me još više veseli.

Jutro je i mi smo već u parku. Do mene je odmah doskakutalo nekoliko znatiželjnih klokana. Jedu mi hranu iz ruke i ja uživam dok ih mazim. Iznad moje glave žmirkaju uspavane koale. Spavaju dnevno 23 sata zato što jedu eukaliptus u kojemu je neko sredstvo za smirenje. Velike are dolaze do mene. Jako su pitome i vole ljude. Ipak, najviše od svih nasmijalo me tasmanijsko čudovište. Jedina je životinja koja nije na slobodi. Nervozan je i ne voli ljude. Teško se odvajam od njegova kaveza.

Poslijepodne bratić, sestrična i ja proveli smo u ogromnom, zabavnom parku Luna. Tobogani, vlakići, kuća strave, kuća s ogledalima, slobodan pad, balerina … i sve to u društvu Disneyjevih junaka. Poseban doživljaj!

Usred Sidneya nalazi se veliki botanički vrt u kojem se nalazi više od 1000 vrsta biljaka iz cijeloga svijeta. Na +40 posjet ovom parku bio je pravo osvježenje. Najviše su mi se svidjeli ibisi i papagaji.

Velika je razlika između novoga i staroga dijela Sidneyja. Aboridžini koji su stotinama godina  prije bijelaca živjeli u Australiji, imali su nastambe slične šatorskim naseljima. Jedno takvo vidjela sam u centru grada.  Dolaskom Engleza počela su nicati prekrasna naselja- viktorijanski gradovi  koji se sada nalaze dvadesetak minuta vožnje od centra Sidneyja. U njima i dan-danas ljudi žive opuštenim i starinskim načinom života. Nasuprot tomu  City je centar Sidneyja koji je izgrađen u 19. i 20. stoljeću. Tu se nalaze ogromni neboderi i poslovni prostori u kojima ljudi rade. Sve dijelove grada povezuje podzemna i  nadzemna željeznica. U gradu živi više od 8 milijuna stanovnika. Grad me oduševio svojom raznolikošću i ljepotom.

Moja tri nezaboravna tjedna brzo su prošla. Svaki dan bio mi je novi doživljaj. Mogla bih još puno pisati o Sydneyu, Aboridžinima, divnom plavom nebu punom zvijezda, o žutoj australskoj travi u predgrađima, o velikim vrućinama i najvećoj ribljoj tržnici na svijetu.

Zauvijek ću pamtiti Australiju i nadati se da ću se jednoga dana ponovno vratiti.

Vita Bošnjak

 

13 Comments on “Reportaža iz Australije”

  1. Tvoj tekst mi se dopao zato što si sve lijepo i detaljno opisala. Nadam se da ćeš pisati još tekstova s novih putovanja. Volio bih otići tamo i vidjeti sve što si i ti.

  2. Stvarno je to prekrasno napisala jer sam se tijekom čitanja vidjela u dalekoj Australiji. Željela bih, kao i Vita, otići jednom tamo i proživjeti sve to.

  3. Jako mi se svidjela reportaža jer stvarno ima nekih stvari koje ne mogu ni zamisliti vidjeti uživo. Prema opisu putovanja i boravka u Australiji zaključio sam kako se zabavila i to je glavna stvar. Znam kako joj je naporno bilo putovati jer sam i ja jednom putovao avionom do Afrike, i trajalo je duže nego što sam očekivao. Volio bih jednom otići u Australiju jer me zanima kako je biti na drugome kraju svijeta.

Odgovori na Vedran V. Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *