Zaljubljenici u svijet bajki

Intervju s redateljicom i koreografom Šegrta Hlapića

Redateljica i koreograf
Redateljica i koreograf s mladim novinarkama

Intervju s koreografom i glumcem Brankom Bankovićem

 Zaljubljen u kazalište

Povodom premijere predstave Šegrta Hlapića razgovarali smo s Brankom Bankovićem, poznatim hrvatskim koreografom koji već godinama sudjeluje U svijetu bajki Ivane Brlić- Mažuranić. Saznali smo mnogo o njemu, njegovoj profesiji i strasti za glumom i koreografijom. Saznali smo da je njegova prva uloga bila – kamen. Evo što vam donosimo o njegovom putu od kamena do koreografa i ozbiljnoga glumca.

Jeste li kao dijete pjevali, plesali i glumili?
Da, naravno. Nisam išao u glazbenu školu, ali sam se kao mali rano upisao na ritmiku i ples. Tamo smo radili predstave u kojima sam plesao ili glumio i tako zavolio magiju kazališta.

Gjde ste se školovali?
Završio sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, zatim sam išao u Školu za suvremeni ples, a zadnju specijalizaciju sam napravio u Marseilleu.

Jesu li u školi primijetili Vaš talent?
Da, krenuo sam od manjih uloga, da bih postao glavna zvijezda. U svojoj prvoj predstavi glumio sam kamen, a onda sam došao do svih mogućih drugih uloga.

Radite li i s odraslima i s djecom? Koja je razlika?
S odraslima radim u Studiju za suvremeni ples, a s djecom na predstavama. Odrasli su mnogo ozbiljniji, a s djecom je svijet glume maštovitiji i otvoreniji, na dječji način. Moram priznati da više volim raditi s djecom.

Je li gluma tako savršen posao kao što se prikazuje?
Mislim da je to posao kao i svaki drugi. Ako glumac voli to što radi i dobar je u profesiji, može probiti nebo. Ne bih rekao da, kao što se na televiziji prikazuje, glumci žive u vanjskoj raskoši. Vjerujem da je najveća raskoš i kod najbogatijih glumaca ona unutarnja koju osjećamo dok glumimo.

Gdje nalazite nadahnuće za koreografiju?
Zapravo, u samoj priči pronalazim inspiraciju. Ove sam godine, povodom Hlapićeve stote obljetnice, zajedno s djecom čitao i zajedno smo razrađivali predstavu. Roman nas je vrlo nadahnuo i željeli smo sve te osjećaje podijeliti s vama.

Što Vam je najbitnije kada osmišljavate koreografiju?
Najvažnija mi je da ideju koju smo mi osjetili kazališnim putem prenesemo na ostale gledatelje. Želimo da i oni osjete isto što i mi.

Koje su fizičke predispozicije za plesača potrebne i važne?
Kao prvo, plesač mora imati talent. Tijelo se, svakodnevnim vježbanjem, treba dovesti u stanje da je dovoljno gipko i upotrebljivo. Poslije toga važna je muzikalnost i gluma. Skladnost tijela je također jedna od bitnih stvari za plesača. Plesač mora imati odgovarajući kilažu i dobar raspored tijela.

Imate li tremu za vrijeme nastupa?
Da, uvijek. Mislim da ju je dobro imati jer ona skupi koncentraciju, a ako ona manjka kod nekih umjetnika, vjerojatno im nije bitno ono što rade.

Volite li više glumu ili koreografiju?
Kada bih morao birati, uvijek bih izabrao koreografiju, no volim i glumu.

Što Vas to veže za Brod kada nam se svake godine vraćate?
Prvi put sam došao na poziv dugogodišnje redateljice Dubravke Zrnčić -Kulenović 1995. godine. Od tada sam dolazio s kazalištem i plesao sam ovdje. Kada sam došao prvi put, Slavonski Brod mi je ušao pod kožu i još uvijek nije izašao, a vjerujem da nikada i neće.

Oo sobe do pozornice

Intervju s redateljicom i dramaturginjom Dubravkom Zrnčić Kulenović

Dubravka Zrnčić – Kulenović poznata je redateljica i dramaturginja koja već 20 godina sudjeluje na Danima Ivane Brlić – Mažuranić. Prvo je radila radionice s nastavnicima, a onda su se počela okupljati i djeca. Tako je počela suradnja koja još uvijek traje. Redateljici Ivanina djela nisu strana i svaki put pronalazi novu inspiraciju. Rekla je da Brod ima ono što Zagreb i ostali veliki gradovi nemaju – mir.

Gdje ste se školovali, što ste završili?
Moja je profesija dramaturg i redatelj. Školovala sam se u Sarajevu na Fakultetu komparativne književnosti i teatrologije, a onda sam imala specijalističko usavršavanje u Češkoj, ondašnjoj Čehoslovačkoj.

Jeste li kao dijete slutili da ćete postati redateljica?
Kako je moj otac bio glumac, rasla sam uz kazalište i glumu. Moja prva kazališna scena bila je moja soba. Voljela sam praviti prostor koji me podsjećao na kazalište. Onda bih zvala tatu koji bi glumio razne uloge dok sam ja smišljala priče. Može se reći da je u toj sobi počela moja profesija. Kako su mi najdraže lutkarske predstave, i danas imam jedan prostor pun lutaka koji me podsjeća na djetinjstvo.

Kako se postaje kazališni redatelj?
Najprije sam završila školu, zatim sam se zaposlila kao dramaturg u kazalištu lutaka. Kako sam zavoljela lutkarsko kazalište, počela sam studirati lutkarstvo u inostranstvu. Kroz takav studij otvorila se i želja da postanem redatelj. Sve je to iskustvo koje sam stekla i koje pokušavam prenijeti na mlade umjetnike.

Što Vi sve radite u kazalištu?
Radim mnogo toga, čak ponekad moram počistiti scenu. Pokušavam s glumcima pronaći neke nove svjetove koji jednako intrigiraju mene, kao i one u ansamblu. Svaka nova predstava treba biti novi izazov i nova radost da se pronađu neki novi putovi koji nas vode u bolji svijet od ovoga u kojemu živimo.

Što Vam je najteže, a što najvažnije kada režirate predstavu?
Mislim da kada nekome rad u kazalištu postane težak posao, treba otići iz kazališta. Trebaju se naći motivi koji će nas gurati naprijed, koji će obrisati gorka iskustva koja smo doživjeli.

Koja je bila Vaša prva režirana predstava?
Ona je bila 1986. godine i zvala se Grgec. Govorila je o jednom slovenskom dječaku koji je ostao bez roditelja i kroz iskustvo rata pokušava opstati sam i normalno živjeti. Radnja se događa u sobi jedne djevojčice. Preslikala sam svoju sobu u kazalište. Zbog predstava s tako izraženom porukom i izraženim emocijama vjerojatno i jesam još uvijek tu.

Imate li tremu za vrijeme nastupa?
Da, uvijek. Prije predstave bježim od glumaca kako ne bih prenijela svoju tremu na njih.

Kako pronalazite glumce i ostale suradnike?
Kada imam neki tekst koji mi se sviđa, onda prvo pokušavam pozvati koreografa Branka Bankovića i sve one umjetnike koji razmišljaju slično kao ja. Tada dolazi odabir glumaca. Najljepše je kada čovjek može izabrati glumce koje želi, ali ako radite u kazalištu koje ima svoj ansambl, onda morate surađivati s tim glumcima. Ponekad se i tekst mora prilagođavati prema mogućnostima zbog sklada jer, ako svi skladno ne djelujemo, teško da će rezultat biti vidjliv.

Što Vas to veže za Brod kada nam se svake godine vraćate?
Ovaj grad ima neku energiju koja mi godi, radim s osjećajem opuštenosti. Sava i mirnoća koja izvire iz rijeke me opuštaju. Cijeli ovaj grad jako je kreativan i mi, umjetnici, lako ovdje pronalazimo inspiraciju i nadahnuće.

Imate li kakvu poruku nama mladima?
Poručila bih da upirete upravo tamo gdje vam je istraživanje omogućeno. Pronađite prostor gdje ćete se osjećati drugačije i spoznati nešto novo. Učinite svoje djetinjstvo bogatijim.

Ema Erceg i Elena Wachtler

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *