Zadaća nam (ni) je potrebna

Vječna dvojba učenika i učitelja

Učenici pišu zadaću
Ah, ta zadaća

Je li nam zadaća potrebna?  Pišemo li ju redovito? Pregledavaju li ju učitelji? Sve su to pitanja na koja ću pokušati dati odgovor. Vjerujem da je 90% učenika ove škole lijeno i da ne vole pisati zadaće. Među tim učenicima sam i ja. Ponekad zadaće imamo preko glave pa ih rješavam i po sat i pol. Često sam zbog njih preumorna pa mi dođe da plačem od muke. Najgora mi je zadaća iz matematike jer ju imamo uvijek,baš uvijek, a bude i zadataka za koje moram mozgati i po deset minuta.  Svjesna sam da je to jedini način vježbanja matematike jer si ne bih sama zadavala zadatke za vježbu. Gradivo u školi svladam uz zadaće koje rješavam kod kuće i zato nalazim opravdanje za pisanje zadaće. Neke zadaće zahtijevaju da lekciju prvo naučim, a zatim ju riješim. Primjer je zadaća iz biologije.  U biologiji često učimo stvari koje mi izgledaju potpuno nebitno, a stoje u knjizi i zato ih moramo znati. Takvo mišljenje imam i za geografiju i povijest. Iz tih predmeta (Hvala Bogu!) nemamo zadaću, a i kada imamo, dobijemo ih jer smo bili brbljavi na satu. Takve zadaće nastavnica  nikada ne pregledava. To je više kazna nego zadaća pa nas većina to nikada ne napravi. Nastavnica iz engleskog nam uvijek daje zadaće, ali ih nikada nije pregledala. Često nam kaže da će te iste zadaće ocijeniti, no to se isto ne dogodi. Za mene zadaće nisu samo zadaće u školi, već i zadaće koje mi mama da. Na primjer da obrišem prašinu u svojoj sobi, da operem posuđe ili da usisam sobu. I takva zadaća je potrebna jer bi u protivnom  moja soba izgledala kao da je u nju pala atomska bomba. Imam puno obveza i izvan škole pa svoje zadaće ponekad rješavam i kasno navečer. Voljela bih da imamo manje zadaća u školi, ali nema veze-izdržat ću. I škola će jednom završiti, zar ne?

                                                                                                                                                 Nika Grgić

Mislim da  nam  je zadaća potrebna, no u određenoj mjeri jer  neke zadaće pišem i dva sata, a neke samo deset minuta.  Nekada hrpu zadaće imamo iz, po meni, nevažnih  predmeta pa mi je žao trošiti  vrijeme na njih. Često nastavnici ne razumiju da osim njihova predmeta imamo i druge predmete pa nam zadaju zadaće preko glave.  Nekada takve zadaće pišem nekoliko sati.Naravno, trebam i učiti tako da cijeli dan mogu sjediti za svojim radnim stolom i uvijek ću imati što raditi. Učenje ne ubrajam u zadaću jer naš je izbor želimo li dobiti dva ili pet. Za neke zadaće tražim pomoć, ne zato što ih ne znam ili ne mogu riješiti, nego jednostavno roditelji će uvijek naći neku povezanost sa mnom da bih lakše shvatila problem koji se javlja u zadaći. Nekada pitam i prijatelje za pomoć ili objašnjenje. U jednom trenutku dođe mi da sve to pustim, i zadaće,i učenje, i da samo odem spavati… ali sjetim se da je zadaća bitna jer njome svladavam novo gradivo i za sve se to dobiva  na kraju ocjena, a ne želim u budućnosti, kako bi moja mama rekla ,,rezati salamu u Konzumu”.

                                                                                                           Rea Anabela Kolar  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *