U potrazi za igrom

Igra je kad se igramo s prijateljima, kad jurimo dvorištima i igralištima za loptom ili se negdje u nekome kutku igramo s lutkama, slažemo kocke, gradimo dvorce i slično. Igra je i kad igramo graničara, lovice, lastiša. Igra traži prijatelja, društvo. Igramo li se uopće, kako se igramo i koje nas to igre okupiraju donosimo u našoj mislionici.

Čitanje je moja igra

Za većinu mojih vršnjaka igra je vožnja bicikla, igranje nekih sportova kao što su nogomet, odbojka ili nešto drugo. Nisam sportski tip i to me ne zabavlja. Takve su igre za mene pravo mučenje. Također, ne sjedim za računalom po cijele dane i ne igram igrice. Kako se onda zapravo zabavljam? Zabavljam se… čitanjem. Čitanjem knjiga! No ne knjiga kao što su lektire, nego neke druge koje me više zanimaju. Knjige su moja igra. Čitam kada sam sretna, tužna, zabrinuta. Knjiga me može nasmijati, kao i druženje s prijateljima, knjiga me može i rasplakati. Zbog toga i čitanje smatram jednom vrstom igre, možda igrom koja je neobična za neke osobe, no ipak igram. Tu svoju igru igram sama samo zato što ne volim kada mi netko u tome smeta. Neki u svojoj sobi imaju igračke kao što su lopte, lutke, autići ili nešto slično, a moje su igračke knjige. Željela bih da se više ljudi igra ove igre.

Nika Grgić

Više se ne igram

Kada sam bila mala, imala sam bujnu maštu i smišljala svoje igre jer tada je sve bilo lako- nisam imala nekih problema. Sada se ta igra pretvorila u bježanje od stvarnosti i ulazak u drukčiji svijet. Otkako sam krenula u školu, zaboravila sam kako je kidati baki cvijeće koje je upravo posadila, praviti se da sam prodavačica na tržnici koja prodaje voće i povrće. Nekada sam mogla biti i glumica i vrhunska plesačica. Moja je mašta činila svašta. Danas sam zaboravila što to znači igrati se. Zaboravila sam kako je to juriti ulicom za Sandrom, biti bezbrižna, sretna. Nedostaje mi sve to, no nemam vremena razmišljati jer tu je moja mama koja neprestano ponavlja: „Uči! Uči!“ Tako sam loptu zamijenila globusom, bojanku bilježnicom, a onu malu i bezbrižnu djevojčicu nekom velikom i ozbiljnom Reom.
Moja je sestra manja. Ide u 1. razred. Ona vrijeme provodi na tabletu ili gledajući televiziju. Kad ju tako gledam, shvatim kako su se vremena promijenila i pitam se zašto ne ide van, zašto ne skakuće po najvećoj lokvi na koju naiđe i zašto se ne smije samo zato što je narasla jabuka u bakinu dvorištu. No dobro vremena su se promijenila kao i djeca i igre i s time se trebamo pomiriti.

Rea Kolar

Računalne igrice – moj svijet igre

Volim igrice zato što su one način da ubiješ vrijeme i zaboraviš na sve što te brine. Računalne igre me i opuštaju. Puno je igrica napravljeno prema filmu. Neke igre od tebe traže strpljenje, razmišljanje, zapažanje. Puno igrica je smišljeno za jednoga igrača, a može biti i za više. Kad mi roditelji kažu da je dosta igranja, teško mi je to prihvatiti jer igrica meni nikada nije dosta. Mislim da igrice mogu utjecati na ponašanje, ali i ocjene. Ratne igre sadrže mnogo pucanja, borbi, krvi i ubijanja što je meni, dok sam bio mlađi, promijenilo ponašanje. Stalno sam pucao, najdraže igračke su mi bile vojnici i puške. Igranje računalnih igrica utjecalo je i na moje ocjene jer nisam znao kada treba stati. Mislim da računalne igre stvaraju ovisnost. Najčešće sam igrao: Assassin’s Creed, Ghost Recon future soldier, Call of Duty, Uncharted, Infamous, Lego, Little Big Planet, Grand Thelt Auto…

Igrica
Clash of Clans -popularna strateška igra

Edukacijske sam igre igrao kad sam bio mlađi. Npr. Alisa u zemlji čudesa, Vivaldijeva četiri godišnja doba i Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić i tako dalje. Više ne igram takve igre jer želim pobjeći od škole.
Za računalom, igrajući igre, provedem svaki dan barem dva sata dnevno, a tijekom praznika pet-šest sati dnevno. Naravno, roditelji se bune da previše igram i da bih trebao više ići van na svjež zrak. Mislim da se brinu za moje zdravlje, ali opet ne dam se nagovoriti i vrijeme provodim u sobi. Često im govorim da bi i oni trebali uvidjeti dobre strane igrica. Ističem im da sam maštovit, da svakodnevno i uporno vježbam koncentraciju, refleksi su mi dobri, a to je sve zbog igrica.

Matija Ratković

5 Comments on “U potrazi za igrom”

  1. Tekst Matije Ratković me stvarno podsjeća na mene.Iako ja ne igram 5-6 sati vikendom,ja pak igram nekoliko sati dnevno,otprilike 1-3 sata svaki dan.mislim da je to zabrinjavajuće.Pokušavam se dijelom odreći igrica.naravno da ću još igrati igrice,ali ipak pokušavam kontrolirati vrijeme koje provodim igrajući igrice.

  2. Sviđa mi se članak. Igrice jesu zanimljive iako nemamo mnogo vremena za igranje zbog škole. Matija igrao si malo previše igrica, no to je tvoja odluka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *