Trkači na duge pruge

Intervju s mojim roditeljima maratoncima

Želimira Kopecki
Maratonka Želimira Kopecki

Moji roditelji imaju neobičan hobi. Oni su trkači na duge pruge. Oni su maratonci. Kad pričaju o utrkama i maratonima, oči im zasjaje kao tisuće zvjezdica. Inače, moj tata Dragan radi kao predavač na VERN-u u Zagrebu, a mama Želimira bavi se kućom i djecom. U obitelji je troje djece, stoga mama ima dosta posla s nama. Članovi su AK “Marsonija“ i u klubu jedini maratonci. Prošle je godine mama bila prva u svojoj kategoriji i četvrta u ukupnom poretku maratonki u Hrvatskoj. Tata je bio četvrti u svojoj kategoriji u Hrvatskoj. Svoju ljubav prema trčanju prenijeli su na mene. Ja za sada trčim na kratkim prugama.  Mojim je roditeljima maraton stil života jer su spremni na dugotrajne žrtve kako bi ostvarili cilj i pomicali vlastite granice. Razgovarala sam s njima o mnogim temama vezanim uz trčanje.

Kada ste i zašto počeli trčati?
Želimira: Više se i ne sjećam točno kada je to bilo, ali dosta kasno, negdje poslije rata. Prvo je to bilo rekreativno, a kasnije se pretvorilo u nešto više. Postalo je ljubav.
Dragan: Oduvijek sam trčao. Čini mi se od trenutka kada sam se rodio. Trčao sam po ulici i šutao loptu. U ulici gdje sam živio sport je bio uobičajen način života. Svi smo mislili i sanjali da ćemo postati neki veliki sportaši.

Gdje ste sve trčali?
Želimira: Trčali smo svugdje. Kada smo počeli ići na utrke, trčali smo samo u Hrvatskoj, a onda smo počeli i izvan Hrvatske. Trčali smo u Srbiji, Makedoniji, Bosni… Bili smo i u New Yorku prije tri godine. Uvijek trčimo zajedno.

Kako je to sve počelo?
Dragan: Sve je počelo još davne 1995. godine. Tada smo s Tadijom Opačkom i nekolicinom naših prijatelja trčali autocestom vrlo tešku, „povijesnu“ utrku od Zagreba do Slavonskog Broda kroz tada okupirano područje koje su kontrolirale srpske paravojne snage. Taj događaj nije bio samo sportski podvig, već i prethodnica vojne  akcije Bljesak kojom je oslobođen jedan dio hrvatskog teritorija.

Kada ste trčali prvi službeni maraton?
Želimira: Moj prvi službeni maraton bio je 2006. godine na Plitvicama kada sam istrčala dužinu od 16 kilometara. Nakon toga uslijedila je kratka pauza od nekoliko mjeseci zbog bolesti (moždanog udara), ali već iste godine u studenom istrčala sam prvi polumaraton u Zagrebu.
Dragan: Na nagovor ultramaratonca Tadije Opačka prvi sam put službeno istrčao zagrebački
maraton 2003. godine.

Koliko je potrebno trenirati da bi se mogao istrčati maraton?
Želimira: Rekla bih da je potrebno dosta trenirati. Kada sad gledam trkače, čini mi se da maraton može istrčati svatko tko to želi, ali potrebna je i fizička priprema jer ne možete doći na toliku dužinu ako tijelo nije naučilo na takav napor.
Dragan:  Kupio sam knjigu Jeffa Galloweyja Od jogginga do maratona gdje se opisuje sustav treninga za buduće maratonce. Uvijek se sjetim jedne rečenice iz knjige: „Maratonac se formira kroz vrijeme. Potrebno je pet godina transformacije.“

Trenirate li svaki dan i koliko kilometara dnevno pretrčite? 
Želimira: Nastojimo što manje preskakati treninge. Ponekad ne treniram zbog vremena i obiteljskih obveza.
Dragan: Najteži je dio treninga kada ne treniraš. Kada preskočim trening, osjećam se nervozno. Dnevno pretrčimo 10 – 15 kilometara i to je jedan trening. Ako se pripremamo za ultramaraton, dužina se povećava za 30-40 %. Ultramaraton zahtijeva posebnu pripremu, ali tjedan dana prije same utrke uopće ne trčimo.

Što vas motivira da istrčite maraton?
Želimira: Kao i na svakoj utrci, želja da dođem do cilja. Želja da završim maraton. Prekrasan je osjećaj kada umoran uđeš u cilj, no s osmijehom od uha do uha jer znaš da si uspio u svojim namjerama.
Dragan: Nema boljeg osjećaja od ulaska u cilj. Znaš da si pomaknuo vlastite granice i osjećaj ispunjenosti preplavi te.

Koja vam je utrka najdraža?
Želimira: Svaka je utrka posebna na svoj način. Rado se sjetim svojega prvog maratona, a kada sam uspjela istrčati ultramaraton Zagreb – Vukovar, radosti nije bilo kraja.
Dragan: Meni je najdraži maraton na Plitvicama koji sam jedva završio u limitu od šest sati zato što sam tada naučio što pravi maratonac mora proći.

Koja je najduža utrka koju ste trčali?
Želimira: Najduža je utrka ultramaraton Zagreb – Vukovar koji se trči pet dana u pet dionica u ukupnoj dužini od 347 kilometara. Taj je ultramaraton izazov i napor i ne može ga svatko istrčati.

Tijekom različitih utrka upoznali ste mnoge maratonce iz različitih dijelova svijeta. Dijele li maratonci neku zajedničku osobinu?
Dragan: Jedan mi je psiholog rekao: ”Čini mi se da vi, maratonci, imate jednu zajedničku osobinu. Samo kada spomenem trčanje, vama oči zasjaje i više vas nitko ne može zaustaviti u sreći dok pričate o tome. Ne mogu zamisliti kako onda izgledate kada trčite.” I to je istina.

Dragan Kopecki
Maratonac Dragan Kopecki

Po čemu je njujorški maraton osobit?
Dragan: To je najstariji maraton u svijetu i u njemu sudjeluje najviše trkača. Kreće se s četiriju različitih mostova i svi se maratonci slijevaju u jednu stazu. Veličanstveno je. Cijeli je dan u New Yorku zatvoren promet. Uz stazu stoje ljudi i pozdravljaju vas, bodre, a 20 bendova svira samo za vas. Podrška je nevjerojatna. To je Dan maratonaca. Kad vas Njujorčani vide s medaljom oko vrata, prilaze vam i čestitaju. U restoranu dobijete mjesto preko reda. Biti sudionik toga maratona uistinu je sjajno.

Treba li trkačima na duge pruge posebna prehrana?
Želimira:  Kao i svim sportašima, treba im raznolika, umjerena, zdrava prehrana i jako puno tekućine jer se ona gubi znojenjem. Voda je glavno piće. Kad treniramo, na svaka 2-3 kilometra potrebno je uzeti vode. Možemo piti i izotonička pića, pa i Coca-Colu zbog šećera i kofeina.
Dragan: Kada je vani vruće, gubimo jako puno tekućine i žedni smo. Kada utažimo žeđ, nemamo osjećaj gladi. Zato nakon svakog treninga moramo jesti na silu. Na maratonima je na svakih 5-6 kilometara službena okrjepa, a nude nam banane, limun i kocke šećera.

Treba li trkačima posebna oprema?
Želimira: Nije potrebna posebna oprema, samo kvalitetne tenisice. Poručila bih mladima koji se bave, ili će se baviti, trčanjem da kupe kvalitetnu obuću, a to su isključivo tenisice za trčanje koje čuvaju zglobove. Ne treba štedjeti na njima. Volim reći: „I tenisica glavu čuva.”

Na kakvim sve terenima trčite i koji je najteži?
Želimira: Trčimo po svakakvim terenima iako smo mi trkači na cestovnim utrkama. Najviše je naših utrka i treninga na asfaltu što nije dobro za zglobove, kukove i koljena. Ponekad trčimo i po neravnom terenu, kao što je kamenje, no osobno izbjegavam takve terene.
Dragan: Ima jedna utrka na Plitvicama gdje je teren raznolik. Taj je maraton zahtjevan zbog visinske razlike i zbog sastava terena. Mnogo je utrka na brdima. Nakon velike uzbrdice dolazi veliki pad gdje ima sitnog šljunka koji može biti opasan i poguban za noge.

Kako tijekom utrke određujete tempo da ne izgubite svu snagu koja vam je potrebna?
Želimira: Prilično teško. Mislim da se to stječe iskustvom. Postoji zlatno pravilo da se nikada ne smije krenuti prebrzo jer ćemo u tom slučaju kasnije izgubiti snagu.
Dragan: Kada sam se spremao za zagrebački maraton, proučavao sam literaturu, stoga onima koji se pripremaju za maraton preporučujem da ne čitaju odjeljak u kojem piše da svaki maratonac nakon tridesetog kilometra ostane ”bez goriva”. Naše je gorivo glikogen koji se nalazi u tijelu. Nakon što ga potroši, maratonac udara u zid, svjestan da je u tom trenutku jedino što mu preostaje kisik iz mišića. Tali svoj protein da bi dobio još”goriva” za nastavak trčanja. To boli, no treningom se prelazi granica boli.

Imate li tijekom utrke krizne trenutke i kako ih prevladavate?
Želimira: Svi nekada na utrkama doživimo krizu, to je sasvim normalno. Jako je bitna motivacija koju imamo. Prije mi nije bilo jasno kako netko može istrčati toliku udaljenost. Brzo sam shvatila da se to može psihičkom, ali i fizičkom pripremom.
Dragan: Treba biti svjestan da je kriza sastavni dio utrke. Nikada ne znamo kada će doći, ali za nju trebamo biti spremni. Krize dođu i prođu.

Zamjećujete li prirodu dok trčite?
Dragan: Dok trčite, koncentrirani ste na cestu, pratite znakove, oznake kilometara… Vi ste kao vozač koji trči. Vozite se na svojim nogama. Priroda je ono što je usput.

Imate li uzor među trkačima maratona i zašto?
Želimira: Moj je uzor Tadija Opačak. On zaista voli trčanje. Prebolio je dječju paralizu, izvukao se iz pakla droge i postao maratonac. On je dokaz da možemo napraviti sve što hoćemo.
Dragan: Uz Tadiju Opačka dodao bih još i Dragu Paripovića koji je prvak Hrvatske u maratonu. On je moje godište, a trči  uvijek s mlađima. Kada sam ga upitao kako trčati, odgovorio je: ”Pitanje je želiš li trčati brzo ili dugo. Ako želiš trčati brzo, ne možeš dugo, a ako želiš trčati dugo, ne možeš brzo.”

Imate li kakvu poruku mladim trkačima?
Želimira: Treba biti uporan i ustrajati u onom što radiš, pa tako i u trčanju. Možete uspjeti samo ako to zaista želite.
Dragan: Bolje je baviti se sportom nego sjediti pred računalom. Počnite i vi trčati. Istražite svoje mogućnosti, osigurajte sebi zdravu i sretnu budućnost.

Kristina Kopecki

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *