Reprezentativac Hrvatske u stolnom tenisu

Stolni je tenis za mene jedan poseban sport. Najviše mi se sviđa to što u njemu nema previše ozljeda. Da bi se postigla neka dobra razina u ovome sportu, potrebno je mnogo trenirati. Tako i ja treniram već osam godina u Stolnoteniskom klubu Obrtnička škola „Brod“. Trenutno sam 2. kadet Hrvatske u kadetskom uzrastu. U reprezentaciju sam ušao ove godine zahvaljujući izvrsnim rezultatima na državnim turnirima.

Reprezentacija zahtijeva uzorno ponašanje u dvorani i izvan nje. Sasvim je razumljivo da trener ne želi igrače koji će sramotiti svoju državu na međunarodnim natjecanjima. Nije dopušteno pušenje, opijanje i tulumarenje. U Slavonskom sam Brodu jedini stolnoteniski reprezentativac i to mi mnogo znači. Nitko prije mene to nije bio. Za moj su uspjeh zaslužni roditelji, trener i stariji igrači s kojima sada treniram. Bez njih ne bih uspio u ovome sportu.

Josip Arbanas

Vrlo je jasno da se u Slavonskom Brodu ne može mnogo napredovati, stoga treba ići za boljim prilikama ako se želi nešto postići. To je na žalost tako i ja to ne mogu promijeniti. Svaki sam vikend negdje na turnirima. Putovanja su, zasigurno, prednost stolnoga tenisa. Proputovao sam cijelu Hrvatsku. Ponosan sam na sve rezultate koje sam postigao. Za stolnotenisku sam reprezentaciju nastupio samo jednom u Slovačkoj. Imao sam veliku tremu pred natjecanje, najveću do tada. Sve su te reprezentacije za mene značile nešto sasvim novo. Ta se trema pokazala vrlo pozitivnom jer me potaknula da budem što bolji. Rezultatom sam bio zadovoljan, ali najvažnije je to što je i trener reprezentacije bio zadovoljan mojim nastupom.

Ponudio mi je mogućnost dolaska u Zagreb u njegov klub. Samom tom ponudom dobio sam i mogućnost upisa u srednju školu u Zagrebu.Volio bih upisati Sportsku gimnaziju. Najveći je problem smještaj, no vjerujem da bi se i to lako riješilo. Vjerojatno bih dobio đački dom. Prvih mjesec dana bilo bi vrijeme prilagodbe, ali vjerujem da bih se brzo privikao na Zagreb i ubrzani način života. Tamo mi se otvara velika mogućnost za napredovanje. Trenirao bih dva puta dnevno, a u školu bih išao između ta dva treninga. U đačkom domu imao bih svojega voditelja koji bi mi išao na informacije u školu i bio mi poticaj u daljnjemu napretku. Kući bih išao svakih mjesec dana. Više ne bih bio član STK Obrtnička škola „Brod“, već član GSTK „Zagreb“. U Zagrebu bih lakše našao sponzora za opremu. To bi bilo izvrsno jer više ne bih morao sam kupovati opremu koja je vrlo skupa. Oprema reprezentacije vrlo je lijepa. Dobio sam trenirku, četiri dresa, kratke hlače i tenisice. S radošću ju nosim.

Josip Arbanas

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *