Reportaža iz Turske

Spoj tradicije i suvremenosti

Moj četrnaestogodišnji život isprepleten je mnogobrojnim zanimljivim putovanjima. Vjerojatno je malo osoba, a i puno starijih od mene koje su do kraja osnovnoškolskoga obrazovanja obišle gotovo cijelu Europu, a i Azija mi nije strana. Puno putujem zahvaljujući svojoj majci koja je sveučilišna profesorica te često odlazi u druge zemlje na strana sveučilišta kako bi tamo održala nastavu, sudjelovala na konferenciji ili u nekome projektu. Na mojoj avanturističkoj karti posebno mjesto zauzima Turska. U Turskoj sam bila tri puta. Vjerojatno se pitate zašto bi jedna mlada djevojka išla u Tursku čak tri puta do sada? Razlog je jednostavan. Kada jednom odete u Tursku, u nju ćete se još zasigurno vratiti  puno puta. Jednostavno se zaljubite u sve njezine čari. Volim tu zemlju i svaki put se jednako radujem odlasku u taj čarobni, egzotični, orijentalni svijet. U svijet miješanja kultura i civilizacija, u svijet sudara staroga i novoga, modernoga i tradicionalnoga.

Moja je majka osnovala katedru Hrvatskoga jezika na Studiju balkanskih jezika na Trakijskome sveučilištu u gradu Edirnu. Putovala je često u Edirne i Istanbul, a njezina najdraža kćerkica često je našla razlog da se ukrca u automobil kao slijepi putnik i da uživa u čarima putovanja kroz Srbiju, Bugarsku i Tursku. Svaki moj odlazak u Tursku bio je drukčiji, svaki je bio poseban i inspirativan. Od Turaka i turske kulture možete puno toga naučiti.

Moje prvo putovanje u Tursku

Sjećam se svojih prvih razmišljanja. Činilo mi se kako stalno  prelazimo granice, mijenjamo krajolike i putujemo, putujemo… Imala sam tada samo osam godina. Bilo je to zaista začuđujuće za mene, gotovo traumatično jer Istanbul je grad od 8 milijuna ljudi, a kažu da ih ima i puno više s obzirom na sve neprijavljene i veliki broj izbjeglica iz okolnih zemalja.

Turska nije, kao što mnogi misle, zemlja poludjelih terorista koji samo gledaju kamo će baciti bombu. Turska je sasvim nešto drugo, to je zemlja bogate povijesti, divnih ljudi i najfinije hrane na svijetu.

I dan-danas sjećam se svoje prve uspomene s toga putovanja. Kada smo došli u grad Edirne, tata je otvorio prozor kako bismo se prilagodili vremenu. U Turskoj je puno toplije negoli kod nas. Prvo što sam čula bio je hodža koji je pozivao ljude na molitvu. Pomislih da je to nekakav čovjek koji glasno pjeva, ali onda mi je mama objasnila da je to muslimanska molitva. Naravno, i ljudi su mi bili čudni, pogotovo zamotane žene. Za mene je to bilo prvo iskustvo snalaženja u novoj sredini u kojoj nitko ne priča mojim jezikom i nitko nije moje vjere. Tada sam prvi put čula  pojmove kao što su Osmansko Carstvo, moderna turska država, Kemal-paša Ataturk, islam, džamija, minaret, prvi put kušala nekakvu prefinu hranu küfte ( i dan-danas to mislim). Bila sam još dijete koje je tek naučilo pisati, čitati, zbrajati pa nisam ni shvaćala puno stvari o čemu to mama i tata govore. Muslimani imaju nekakva svoja pravila koja mi ne razumijemo, kao što je molitva dok sunce izlazi, molitva kada sunce zalazi, klanjanje na tepisima u svojim kućama, u džamijama…

Grad Edirne, koji spominjem i kojeg ću često spominjati, na zapadu je Turske. Kroz povijest bio je i glavni grad Osmanskoga Carstva. Zanimljivo je što granicu u Edirnu između Turske i Grčke dijeli rijeka Marica pa kada dođete do nje, možete gledati u Grčku iako ste u Turskoj. Osim što se nalazi na granici s Grčkom, Edirne se nalazi i na granici s Bugarskom. Jako zanimljiv položaj grada koji se nalazi u trokutu kultura i svjetova, a mogli bismo reći i civilizacija. Budući da sam bila dijete, očekivala sam da ću sresti glumce iz svoje najdraže turske serije, naravno, to se nije dogodilo. Nisam srela televizijske glumce, ali sam srela jako puno zanimljivih i pametnih ljudi.

Živopisno posuđe na bazaru
Živopisno posuđe na bazaru

Istanbula se sjećam kao grada koji nikada ne miruje. Bio  je to za mene prvi  metropolski grad. Tada nisam bila svjesna da ima stanovnika kao tri Hrvatske. Sjećam se da sam u hotelskoj sobi pogledala kroz prozor koji je gledao na ulicu, jedino što sam mogla vidjeti bile su kolone automobila u kojima vozači nisu puštali ruke sa svojih truba. To je negativna strana velikoga grada. Čujete trube i trube i trube. Česti su i sudari jer je promet nezamislivo velik iako se vozi cestama koje imaju i po osam paralelnih traka.

Novo viđenje Turske

Drugi sam put u Turskoj bila s dvanaest godina i tada sam umirala od želje da vidim gdje je to Sulejman prisluškivao sastanke na kojima nije prisustvovao, gdje je odrubljivao glave neprijateljima i, naravno, gdje je boravio sa svojom Hurem. Pogađate da je tada u Republici Hrvatskoj najpopularnija bila turska serije Sulejman Veličanstveni.

Top Kapi - carska palača
Top Kapi – carska palača

Palača Osmanskoga Carstva zove se Top Kapi. Sastoji se od mnogo građevina među kojima su harem, vijećnica, carska dvorana, tu su i prekrasni vrtovi i parkovi čija vrtna arhitektura ostavlja bez daha. Dobijete želju sjesti na jednu od klupa, zatvoriti oči i utonuti u taj daleki svijet iz prošlosti. Zamišljati tko se sve šetao tim parkovima, kako je to izgledalo, koliko je bilo Sulejmanovih žena i priležnica, koliko djece, vojske, rodbine. Za nas koji smo skloni maštanju, takav je prostor idealan. Svakako bih svima preporučila da odu i osobno se uvjere u ljepotu, raskoš, veličinu božanstvenoga Top Kapija… U Top Kapi palači postojale su prostorije gdje su ljudi mogli doći na topli obrok, a mnogi su tamo i živjeli. Tursku sam tada doživjela na potpuno drukčiji način. Probala sam mnogo nove hrane kao što je kebap, baklava, küfte, sutlijaš, ajran, janjeće odreske… Turska je država s najfinijom hranom na svijetu. Ako ikada odete tamo, očekujte se vratiti s nekoliko kilograma viška.

Na tome drugom putovanju u Tursku prvi sam put posjetila drugi kontinent, odnosno Aziju. Istanbul je grad (kao što svi znamo) na dva kontinenta. Zanimljivo je što kontinente dijeli more, a ispod mora prolazi metro. Krenete podzemnom željeznicom iz Europe, a dođete do odredišta u Aziji.

Ako se itko pitao zašto ljudi u turskim serijama piju čaj, a ne onu dobro poznatu tursku kavu, sada ću vam objasniti kako su nama objasnili naši turski prijatelji. Postoji legenda koja kaže da je brod s lišćem iz Japana putovao za Tursku, no lišće se od mora tijekom putovanja namočilo. Kada je brod došao do luke, shvatili su da se ne može ništa s tim lišćem te su ga razdijelili građanima koji su od njega napravili čaj. Naravno, svakoj legendi ne treba vjerovati. Istina je da u različitim dijelovima Turske vladaju drukčiji običaji i drukčija mišljenja ljudi. (Nešto kao Dalmatinci i Slavonci.)

Turske slastice
Turska je poznata po svojim slasticama

Istočna je Turska puno tradicionalnija, kod njih ćete uvijek vidjeti ljude na stoličicama ispred raznih javnih objekata kako piju čaj. Taj je dio Turske poseban po čuvanju starih običaja. Izreka „ pušiš k’o Turčin“ totalna je laž. Sada kada razmišljam, ne vjerujem da sam vidjela  ikoga da ide cestom i puši. Turska kultura, a i ljudi potpuno su drukčiji od nas. Posebno me iznenadio odnos muškaraca prema ženama, kao da su još uvijek u nekom razdoblju u kojemu žene nisu ravnopravne. U Istanbulu sam doživjela da usred bijela dana žena kleči pred mužem i veže mu vezice. Promatrajući obitelji s djecom, vidjela sam da  su žene uvijek te koje nose djecu, a muškarci bezbrižno idu pokraj njih. Mene je to uznemirilo jer žene nisu robovi svojih muževa.

Zapadna je Turska europski orijentirana i ima drukčije običaje. Edirne je najzapadniji turski grad, to je grad sveučilišta. Sveučilišni su kampovi prekrasni, vrlo moderni te uređeni po  najnovijim standardima. Svi su fakulteti na jednome mjestu, u posebnome dijelu grada, zato to i jest pravi studentski kampus, a ne kao kod nas, svaki fakultet u drugome dijelu grada. U studentskome kampusu imaju sve: bolnicu, studentske banke, restorane, kafiće, ogromnu knjižnicu, studentske domove, trgovine, ma sve, baš sve.

Svaki fakultet ima dvije zgrade, jedna je nastavna zgrada, a druga je upravna zgrada. U upravnoj zgradi boravi i radi dekan te ostali članovi uprave fakulteta. Svaki dekan ima službeni automobil i svoga vozača. Da biste došli s jednoga kraja kampusa na drugi, vozite se minibusevima, a možete se prevesti i onim malim vozilima koje viđate u serijama i filmovima o golfu i golferima. Jako je zanimljivo vidjeti što oni nude studentskoj populaciji, a što nudimo mi. Zanimljivo je i što imaju Fakultet balkanskih jezika na kojemu možete učiti bosanski jezik, grčki jezik, bugarski jezik, albanski jezik, a zahvaljujući mojoj mami i njezinu fakultetu, možete učiti i hrvatski jezik. Kao dijete fascinirala me činjenica da postoje Turci koji žele učiti male jezike kao što je naš ili bosanski ili albanski. To je velika stvar i priznanje za sve navedene male države čiji se jezik uči i čuje daleko, daleko od domovine. Kada sam bila posljednji puta u Turskoj, a to je  prije nekoliko mjeseci, čula sam od mamine  prijateljice da se bosanski jezik uvodi u sve škole u Republici Turskoj kao izborni predmet. Zamislite što to znači za mali jezik kao što je bosanski. Fascinirala me ta činjenica.

Turska danas

Posljednji sam put bila i u stanu maminih turskih prijatelja, i to mi je bilo vrlo pozitivno iskustvo. Njihov je standard daleko iznad našega. Stanovi u kojima žive vrlo su prostrani, kažu da nema manjih stanova od 150 m kvadratnih. Sve je jako lijepo i raskošno. Imaju velike vanjske prostore u kojima se djeca mogu bezbrižno igrati.

Posljednji moj odlazak u Tursku bio je,  kao što sam već spomenula, prije nekoliko mjeseci. Ovaj put nisam išla u Istanbul, bili smo samo u Edirnu, na Sveučilištu. Mnogi su nam se čudili što uopće idemo jer su informacije koje smo dobivali preko TV-a bile zabrinjavajuće. Ali znate, kad imate mamu kao što je moja, ne bojite se ničega. Ona voli svoje turske studente i željela je otići dovršiti započeti posao, a mi se ostali nismo bunili, svima nam je Turska duboko u srcu. Došavši u Edirne, primijetila sam da to više nije ona stara bezbrižna Turska koju svi iz moje obitelji jako volimo. Ulicama su prolazili tenkovi kako bi spriječili pobunu običnih građana. Taj put nisam bila u Istanbulu, nego samo u Edirnu. Bilo je previše riskantno ići u Istanbul. Turska sada prolazi kroz teško razdoblje svoje povijesti. Štošta ju danas muči, razne političke i vjerske strukture, razni interesi, lobiji…

Želim im što prije smirenje situacije, želim im onaj bezbrižni život koji pamtim s prijašnjih putovanja. Želim im još puno popijenih čajeva, pojedenih baklava, uspješnoga razvitka i, naravno, želim im mir. A sebi želim još puno putovanja u tu divnu zemlju jer ostalo mi je dosta neistraženih dijelova u koje želim otići: Izmir, Ankara, Anatolija…

Sigurna sam da ću se vratiti u zemlju u kojoj se vežu istok i zapad, tradicionalno i moderno, rat i mir i za koju me vežu predivne uspomene iz najranijega djetinjstva. Kao što moja mama kaže, tamo se osjećam kao kod kuće.

Rea Anabela Kolar, 8.b

One Comment on “Reportaža iz Turske”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *