Razgovor s volonterkom Marijinih obroka

Odluka srca

Iskustva koja sam stekla u Africi su neopisiva, posebna. Shvatila sam da svaki čovjek ili dijete može uvijek nešto dati. Oni su meni darovali pjesmu, osmijeh, igru, sreću, radost, bezuvjetnu ljubav, a ja njima vrijeme i novac. Ustvari ja sam više dobila od njih. Dali su mi ono što se ne može platiti.

Đurđicu Lucić upoznala sam prošle godine kada je u našu školu došla održati predavanje o svome volonterskome radu u Marijinim obrocima i putovanju u Afriku. Saznala sam da udruga Marijini obroci Hrvatska pomaže djeci u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Osigurava ima svakodnevno topli obrok i potiče ih da se školuju. Đurđica je s radošću i sjajem u očima pričala o svojemu putovanju. Za Đurđicu volontiranje nije posao, već odluka srca da daruje dio sebe za drugoga.  Đurđica je inače prodavačica iz Slavonskoga Broda. Uživa u pjevanju, čitanju i pisanju pjesama. U slobodno vrijeme izrađuje ukrase i dijelove za slavonsku nošnju, ali najveći dio svoga slobodnog vremena posvećuje volontiranju. Sudjelovala je i sudjeluje u mnogim župnim aktivnostima, volontirala je u raznim akcijama. Poticaj za volontiranje i pomoć drugima dolazi iz njezine velike obitelji. Ima četiri brata i tri sestre te je od malena naučila dijeliti i pomagati drugima. Njezina je baka još davno prije rata slala pomoć misionarima u Afriku, i to postaje Đurđičin san  koji se  ostvario.  

O Marijinim obrocima

Što su Marijini obroci? Na koje sve načine volonteri mogu pridonijeti Marijinim obrocima?
Marijini su obroci dio međunarodnog projekta Mary’s Meals koji je Magnus MacFarlane Barrow pokrenuo 2002. godine. Magnus je u Malaviji upoznao obitelj čija je majka umirala od side na blatnjavom podu u kolibi i ostavljala petero djece za sobom. Upitao je Magnus njezina najstarijeg sina koji su mu snovi, a on je odgovorio : „Da imam dovoljno hrane i da jednom idem u školu”. Taj je susret pokrenuo cijeli projekt. Marijini obroci počeli su hraniti oko četiristo djece, a danas hrane više od milijun. Samo 120 kuna dovoljno je da jedno dijete ima topli obrok cijelu školsku godini. Volonteri mogu pridonijeti tako da daruju svoje talente, vrijeme i vještine. Mogu se organizirati razni događaji: sajmovi u školi, natjecanja, prezentacije filma, radionice, razmjene knjiga, glazbeni dani i sve to s humanitarnim djelom za Marijine obroke.

Zašto ste baš od svih organizacija odabrali Marijine obroke Hrvatske?
 Marijini obroci izabrali su mene:). Moj me put u Afriku povezao s Renatom i Krešom, suosnivačima Marijinih obroka Hrvatske. Sudjelovala sam u otvaranju kuhinje Marijinih obroka u Beninu. Nakon toga sam i ja postala dio  te velike obitelji. Za mene su Marijini obroci predivna organizacija. Kao što se majka brine za svoje dijete tako se oni brinu za svu djecu koja nemaju majku ili koja nemaju hranu da bi preživjela. Sviđa mi se vizija Marijinih obroka da svi koji imaju više podijele s onima koji nemaju.

Kakva su bila Vaša očekivanja prije samoga putovanja?
Moja su očekivanja bila velika, no ništa nije bilo onako kako sam zamislila. Puno je ljudi po meni slalo novčani dar za djecu u Beninu pa sam mislila da ću promijeniti život u cijelom jednom selu i svima pomoći. Kada sam došla tamo, shvatila sam da su njihova sela jako velika i da se ne može svima pomoći.

Moj doživljaj Afrike

Kako je započelo Vaše putovanje u Afriku i koliko je trajalo?
Moje putovanje u Afriku započelo je 2011. kada sam upoznala svećenika Odilona Singboa iz Benina. Poklonio mi je knjigu u kojoj su ispričana iskustva volontera koji su išli u Benin prije mene. Jedna me priča jako dirnula. Govori o hrvatskom volonteru koji dolazi u jedno sirotište. Tamo ugleda zaigrane djevojčice i poželi im podijeliti napolitanke iz svoga ruksaka.  Kada im je podijelio, svaku su napolitanku podijelile na pet listića. Pozvali su druge i s njima podijelili. Raduju se jednom listiću napolitanke i nakon toga svi opet zaplešu. Nekima je to prvi, a možda i jedini put da su pojeli taj listić napolitanke. Tada sam osjetila veliku želju i odlučila otići, pomoći im i darovati nešto. Iste sam godine otišla u Benin. Dva i pol mjeseca bila sam kod Marijinih sestara čudotvornih medaljica (naše misionarke) koje su već tridesetak godina u Beninu. Vrlo su snažne i  hrabre. One su u Africi majke, arhitektice, zemljoradnice, liječnice i  vozačice, a imaju sigurno sedamdesetak  godina.

Možete li nam opisati kako je izgledao vaš jedan dan?
Moji su dani bili različiti jer sam mjesec dana provela u sirotištu sa šezdeset djevojčica, a ostalo u kući sa sestrama. Dan u sirotištu počeo bi u 6h ujutro kada bi me probudile djevojčice lupajući o metalne kante. One po mraku idu grabiti vodu da bi se umile i pripremile za školu. Zatim doručkuju i odlaze. Sve smo zajedno radile: vadile injam, pravile  sos od plodova palme, kopale i sadile povrće, prale na ruke, išle po vodu, pjevale, plesale, molile… Jedan dan dok su djevojčice obrađivale zemlju naišle su na leglo štakora, ulovile ih, ispekle i pojele. Bila sam šokirana, ali one su rekle da su štakori meso i da danas jedemo meso. To je Afrika. Kada sam bila kod misionarki u kući, obilazili smo siromašne, selo gubavaca i pomagali gdjegod smo stigli. Pomagala sam i u dispanzeru za bolesne u podjeli lijekova. Svaki je dan bio različit i pun novih iskustava.

Koliko vam je trebalo da se naviknete na drukčiji način života?
Brzo sam se prilagodila jer sam znala da moram prihvatiti njihove navike. Kada je želja za pomoći veća od svih onih luksuza koje imamo, lako se naviknete. Mi nismo svjesni da živimo u luksuzu jer nasuprot njima mi imamo vodu, struju, krevete i hranu, a oni to nemaju. Iako su uvjeti drukčiji nego kod nas, priviknuti se može jer se nisi došao odmarati već pomoći.

Uvijek su mi u mislima riječi Majke Tereza: „Da biste činili dobro ne čekajte budućnost, vrijeme djelovanja je sada.“

Kako ste se sporazumijevali?
Naučila sam malo francuskoga pa smo se sporazumjeli koliko smo mogli, a i misonarke su bile Hrvatice pa su mi pomogle. Najbolje smo se sporazumijevali jezikom ljubavi koji nam se nalazio u očima i djelima. Djecu sam naučila pjesmu Kad si sretan, a i odrasli su htjeli učiti hrvatski pa smo obostrano učili.

Možete li s nama podijeliti neku zgodu?
Najveći je dojam na mene ostavila podjela bombona u jednom selu na vodi Bembe. Djeci sam podijelila sve bombone koje sam imala i zadnji bombon dala jednom dječaku pa sam gledala što će učiniti. Stavio ga je u usta, no kada je do njega stigao mlađi dječak, izvadio je bombon i dao mu da malo proba. Tako su na smjenu cuclali bombon i zajedno ga pojeli. Imali su ogroman osmijeh  i obojica su mi mahala kada sam odlazila. To me dirnulo jer sam vidjela da oni dijele ono malo što imaju kako bi i onaj do njih bio sretan.

Možete li napraviti razliku između Afrike i nas?
Razlika je prevelika. Ne znam otkuda bih počela. Oni imaju malo stvari: kuće od blata, malo odjeće, i  jedan lonac za cijelu obitelj. Nemaju ni pribora za jelo, nego jedu prstima. A opet imaju ogromnu radost na svojim licima. Zahvalni su, pjesmom zahvaljuju Bogu za novi dan, za radost i život. Mi imamo puno, zdravi smo, imamo posao, toplu kuću, vodu u slavini, svjetlo kada padne mrak, škole za djecu, roditelje, učitelje, odjeću, hranu, liječnike, a nedostaje nam radosti. Uvijek tražimo i želimo više.

Koja ste iskustva stekli u Africi i možete li nam izdvojiti najveće?
Iskustva koja sam stekla u Africi su neopisiva, posebna. Shvatila sam da svaki čovjek ili dijete može uvijek nešto dati. Oni su meni darovali pjesmu, osmijeh, igru, sreću, radost, bezuvjetnu ljubav, a ja njima vrijeme i novac. Ustvari ja sam više dobila od njih. Dali su mi ono što se ne može platiti. Svaki dan u Africi djeca su trčala za mnom i pjevala Jovo, Jovo (u našem prijevodu: bijeli čovječe, bijeli čovječe, dobar dan, dobro sam, hvala ti…). To je bio prekrasan osjećaj!Najveće je životno iskustvo stečeno u Africi: „Istinska radost i mir stvar je srca, a ne onoga što želimo i trebamo u stvarima! Svatko može nešto darovati, čak i onaj koji ništa nema!“

Što biste nam poručili?
Mladima bih preporučila da se uključe u volontiranje na bilo koji način jer će ih to ispuniti radošću, steći će nove prijatelje, nova iskustva. Naučila sam da nije potrebo završiti visoke škole da biste bili veliki čovjek! Uvijek su mi u mislima riječi Majke Tereza: „Da biste činili dobro ne čekajte budućnost, vrijeme djelovanja je sada.“

Lucija Španić