Svatko može živjeti svoj san
Pisanje je samotnički i pomalo autističan posao. Možeš provesti tjedne pišući neku dramu, a da se ta drama nikome ne svidi i nitko je nikad ne izvede na pozornici. Ipak, ako je pisac iskren prema sebi i svome djelu, ne može pogriješiti. A onda to i drugi ljudi prepoznaju.
Kristina je Kegljen pjesnikinja, spisateljica, dramaturginja, scenaristica, prevoditeljica… Bivša je učenica naše škole. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ,a trenutno priprema diplomski rad na studiju dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Pa kako sve to stigne? Kako je uspjela pretvoriti svoj san u stvarnost? I može li se uistinu živjeti od svoga sna? Odlučila sam s njom razgovarati i otkriti njezinu tajnu uspjeha.
Pisanje je moj izbor
Kada ste se ozbiljnije počeli baviti pisanjem?
Hm, teško je reći jer je proces „učenja“ pisanja dugotrajan i traje do kraja života. Kako se mijenja čovjek, tako mu se mijenjaju teme koje ga zaokupljaju, stilovi, način izražavanja. Sjećam se da sam svoju prvu pjesmicu napisala upravo u školi „IGK“, tema je bila Ivana Brlić-Mažuranić. Moja je profesorica poslala tu pjesmicu na LiDraNo, ali nije prošla. Eto, možemo reći da sam počela pisati još u osnovnoj školi.
Što vas inspirira za pisanje? Koje Vas teme okupiraju?
Može me inspirirati nečija rečenica, osoba koju vidim na ulici, vijest koju pročitam u novinama. Pisac nikad ne zna kad će ga šuknuti ideja. Teme koje me zanimaju su raznolike, ali mogla bih reći da mi je omiljena tema vezana za obitelj. Obitelj se može dobro prezentirati i kroz duhovitu, tešku ili tragičnu dramu, kroz kratku pjesmu…
Kada ste shvatili da je pisanje ono što želite raditi u životu?
Prije četiri-pet godina zavrtjela sam si u glavi da mi nema smisla raditi neke poslove oko kojih ne osjećam strast pa sam odlučila učiniti sve u svojoj moći da radim ono što volim i da od toga zarađujem. A to je pisanje.
Može li se od pisanja živjeti?
Da, od pisanja se može živjeti, ali moraš biti jako radišan, produktivan u smislu pisanja novih drama, scenarija… I onda te ljudi počnu angažirati za sve više stvari i odjednom – radiš ono što voliš i tako se prehranjuješ!
Imate li stalno zaposlenje?
Stalno zaposlenje nemam jer posao pisca nije svaki dan od 8 do 16. Pisac si cijeli dan, od jutra do mraka, živiš svoje ideje, koprcaš se sa svojim likovima, čak i kad si na WC-u i kad si praviš Cedevitu.
Je li Vam odabir fakulteta omogućio da razvijete svoje spisateljske sposobnosti?
Da, dramaturgija je odličan studij koji te ohrabri u nakani da se baviš pisanjem. Profesori na dramaturgiji naučili su me nekim bitnim stvarima, ali najvažnija je da kao pisac nikad ne bježiš od sebe i osobnih tema i da ne odustaješ od ideja nego ih provedeš/napišeš do kraja.
Malim koracima prema svome snu
Kako izgleda Vaš proces pisanja?
Nikad ne znam što će me potaknuti na novu ideju. Moj je jedini obrazac taj kad namirišem dobru i intrigantnu ideju, sjednem i pišem i ne stajem dok ne dođem do kraja.
Što za Vas neko djelo čini dobrim ili izvrsnim?
Teško je reći. Pisanje je samotnički i pomalo autističan posao. Možeš provesti tjedne pišući neku dramu, a da se ta drama nikome ne svidi i nitko je nikad ne izvede na pozornici. Ipak, ako je pisac iskren prema sebi i svome djelu, ne može pogriješiti. A onda to i drugi ljudi prepoznaju.
Što ste dosad napisali?
Objavljene su mi tri zbirke pjesama Capricorn (Matica hrvatska, Slavonski Brod, a za sve je zaslužan veliki čovjek i književnik Slavko Mirković), Ne poklanjaj srce divljim stvorovima (Algoritam) i Geleri i grožđice (Hrvatsko društvo pisaca). Prevela sam tri knjige s engleskoga na hrvatski Slap, Vrijeme rastanka, Sve, baš sve. Bila sam dramaturg na predstavama Olga i Lina, Neće grom u Rimljane, Točke na i, Ribar Palunko i njegova žena i Mačak u čizmama Kazališne družine Ivana Brlić-Mažuranić. Napisala sam drame: Klupko, Južina, I ne ljuti se, molim te.
Jeste li dobili kakve nagrade?
Dok sam bila u gimnaziji, dobila sam prvu nagradu u kategoriji srednjih škola na Goranovom proljeću (2005.), zatim još jednu pjesničku nagradu Na vrh jezika nakon čega su mi objavili drugu zbirku pjesama. Dobila sam nagradu Fonda Dragutina Tadijanovića Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kao najbolja studentica književnosti iz Brodsko-posavske županije. Na Filozofskom fakultetu dobila sam Rektorovu nagradu za poeziju, a na Akademiji dramske umjetnosti još jednu Rektorovu nagradu za dramski tekst.
Na kojem projektu trenutačno radite?
Trenutno radim na jednoj predstavi, pišem scenarij za dokumentarac o Dragutinu Tadijanoviću. To mi je dosta simbolično jer je njegova majka iz iste obitelji Kegljen u kojoj je moj tata rođen. Pratit ću paralelno Tadijanovićev i svoj put od Rastušja, Podvinja, Broda do Zagreba. Radim i na jednoj humorističnoj seriji koja će se emitirati na televiziji. Nažalost, detalje oko serije ne mogu otkriti jer me veže povjerljivost podataka iz ugovora, ali moram priznati da uživam u radu na tome!
Koliko Vam znače mišljenja kritičara ili kolega o vašim djelima ili projektima?
Kada si pisac koji tek započinje karijeru, bitno ti je što ti drugi kažu o tvojim djelima. Bitno je čuti i pohvalu, da znaš da si na dobrom tragu, ali još bitnije je i uvažiti dobru kritiku jer onda znaš da se moraš vratiti korak unatrag i preispitati se. Pisci nisu roboti i nemaju sve znanje svijeta u glavi i stoga mislim da je jako zdravo uvažiti i kritiku jer se iz nje može puno toga naučiti.
Imate li ikad kreativnu blokadu i kako se nosite s njom?
Da! Kreativne blokade su zlo! J Ali, imate opcije: ili se patiti u čemeru kreativne blokade ili se ošamariti i početi tražiti inspiraciju. Čak i ako to znači bezvezno surfanje po internetu. Jer ideje se kriju posvuda.
Sjećanja na djetinjstvo
Pohađali ste našu školu. Po čemu ju pamtite?
Sjećam se pokojnoga profesora Čokolića koji nam je predavao engleski i bio je ko fol strog, ali je ustvari bio jako topao i drag profesor. Sjećam se profesorice Krijan iz hrvatskoga koja nam je jedno vrijeme bila trenerica rukometa. Voljela sam hrvatski, engleski, zemljopis…A nikako mi nije išla matematika i tu sam se bome napatila kao patika. Tada sam shvatila da ja nisam čovjek od brojeva i usmjerila se prema književnosti, koja mi je izvrsno išla.
Jeste li oduvijek voljeli čitati? Koja vam je bila najdraža knjiga u osnovnoj školi?
Da! Sjećam se još prije osnovne škole, stalno sam bila u nekim knjigama i bajkama, čak sam i plakala sama iza fotelje na neke tužne priče. Iz osnovne škole sjećam se knjige Heidi koju sam obožavala, a kad sam malo odrasla, onda sam gutala Pet prijatelja. Sada ne mogu zamisliti život bez čitanja, a u stanu imam više od petsto knjiga koje volim skupljati (iako je teško brisati prašinu s njih).
Da je Vaš život pjesma ili priča, koji bi joj bio naslov?
Ovo je genijalno pitanje, ali nažalost nisam toliko dobar pisac da bih mogla smisliti odgovor na njega! Ali tko god da je smislio ovo pitanje, ima šanse biti dobar pisac.
Imate li kakve savjete za buduće mlade pisce? Može li se naučiti lijepo pisati?
Prije samoga pisanja potrebno je puno čitati, ali ne na silu. Radi se o prirodnoj ljubavi prema čitanju i uranjanju u druge svjetove. Tada pisanje dođe prirodno, samo od sebe. Moj je savjet svima, ne samo piscima: Što god radili, kakvu god strast imali u životu, treba je se držati kao pijan plota i vjerovati u nju i u sebe i onda osobni uspjeh raste kao gljiva poslije kiše!
