Vukovaru, hvala ti
O Vukovaru smo puno toga naučili i čuli tijekom svoga školovanja i odrastanja , ali ne kao u dva nezaboravna dana kada smo u njemu boravili. Sve je počelo 10. listopada ugodnom vožnjom do Muzeja vučedolske kulture koji se nalazi u blizini Vukovara. To vam je najljepša javna zgrada u centralnoj i istočnoj Europi gdje smo mnogo saznali o povijesti Muzeja i o vučedolskoj kulturi. Saznali smo i da prekrasna posuda u obliku ptice nije vučedolska golubica, nego prikazuje mužjaka jarebice. Svima nam je ona danas poznata kao simbol Vukovara, simbol mira, no saznali smo da je u vučedolskoj kulturi imala drugo značenje.
Posjetili smo i Dvorac obitelji Eltz. Bili smo iznenađeni veličinom i ljepotom ove građevine. Ponovno smo pozorno slušali o hrvatskoj povijesti, hrvatskim banovima i predsjednicima.
Grofovi Eltz poznata su njemačka grofovska obitelj. Njihov najveći posjed, nakon onoga u Njemačkoj, bio je dvorac na obali rijeke Dunav, u Vukovaru. Filip Karlo Eltz bio je nadbiskup koji je još u 18. st. kupio taj ogromni posjed. U početku je bio sagrađen samo središnji dio, a kasnije je dvorac više puta dograđivan. Konačan je izgled dvorac dobio početkom 20. stoljeća po nacrtima bečkoga arhitekta Siedeka. Grofovi su se dvorcem služili do 1945. kada su protjerani od jugoslavenskoga komunističkog režima. Tijekom Domovinskog rata dvorac je postao simbolom Vukovara jer je bio prva građevina koja je granatirana. Danas dvorac služi kao Gradski muzej.
Posebno će mi u sjećanju ostati priča o bitci za Vukovar koju nam je ispričao vojnik i bivši branitelj iz 204. vukovarske brigade. Bitka za grad trajala je 87 dana. To je bila najveća i najkrvavija bitka u Domovinskome ratu. Čuli smo mnoga znamenita imena, vojnike heroje koji su pokušali obraniti grad. Sigurno ste i vi čuli za Blagu Zadru, hrabroga i odlučnoga zapovjednika koji je u borbu uvijek išao prvi i koji je zaustavio brojne tenkove. Zbog toga se i Trpinjska cesta zove groblje tenkova. Zbog svoje uloge u Domovinskom ratu, junačke pogibije i velike karizme koju je stekao još za vrijeme bitke za Vukovar, po završetku Domovinskog rata postao je jedna od najvećih i najpoštovanijih vojnika hrvatskog rata za nezavisnost.
I Marko Babić je heroj. On je bio zamjenik generala Blage Zadre. Pronašli smo da je nekoliko je godina radio u Švicarskoj, ali se uoči rata vraća u Hrvatsku. Priključuje se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti na kojoj je uništio 14 tenkova. Organizirao je protuoklopne vodove „Žuti mravi“ i „Pustinjski štakori“. Nakon pogibije Blage Zadre preuzima njegovo mjesto. Rat je preživio , no preminuo je 2007. godine od moždanog udara.
Obišli smo i vojarnu. Naučili puno o tenkovima, oružju. Ova je tema više bila zanimljiva dječacima koji sve to susreću u igricama. Kasnije smo se uputili na Trpinjsku cestu u Spomen dom hrvatskih branitelja i još jednom zahvalili herojima na slobodi koju danas imamo.
Posebna je priča vukovarska bolnica gdje smo gledali kratki film o bombardiranju i stradavanjima u bolnici. Obišli smo prostore koji su ostali autentični kao i prije 20 godina. Čuli smo i priču o doktorici Bosanac i mnogim drugim hrabrim liječnicima i medicinskome osoblju. Doktorica Vesna Bosanac je liječnica, specijalistica pedijatrije, ravnateljica Opće bolnice Vukovar. Kao ravnateljica vukovarske bolnice u najtežim ratnim trenutcima postala je simbolom herojstva, humanosti i hrabrosti.
Prisjetili smo se i Siniše Glavaševića rođenoga 4. studenoga 1960. godine u Vukovaru. Saznali smo da je on bio novinar i književnik. Radio je kao učitelj u školama u Lovasu i Borovu naselju. Na Hrvatskome radiju Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Posmrtno mu je izdana knjiga Priče iz Vukovara. Saznali smo da je o njemu snimljen i dokumentarni film Zaustavljeni glas. Mnoge njegove lijepe i mudre rečenice često su citirane. Navest ću neke: „Slušate li pažljivo o čemu djeca pričaju, iznenadit će vas njihova neiskvarena želja da odrastu.“ „Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi – od Boga.“ Siniša Glavašević ubijen je i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991.
Posjetili smo i vodotoranj koji prkosno stoji od početka rata i na kojem se još s ponosom nalazi hrvatska zastava. Vukovarski vodotoranj će se obnoviti i mi smo se, kao škola, uključili u njegovu obnovu. Zbog toga sam bila ponosna.
Uslijedio je i nama najzanimljiviji dio putovanja, a to je bio posjet masovnoj grobnici na Ovčari gdje su stradali mnogi ranjenici, bolesnici i medicinsko osoblje. Upoznali smo se sa stradanjima i velikim gubitcima tog dana 20.11.1991. Rekli su nam i kako dio ljudi još nije pronađen i da u malenom sandučiću primaju obavijesti i informacije o nestalima. Duboko nas se dojmilo to mjesto prepuno tuge i uspomena. Obišli smo i Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskoga rata. Utihnuli smo vidjevši 938 bijelih križeva koji predstavljaju žrtve izgubljene u Vukovaru.
Vukovar je mnogo toga prošao. Borbe, patnje, tugu, ali je ostao snažan i dan-danas čini sve nas i našu državu Hrvatsku svojim ponosom.
Znate li da je Lavoslav Ružička rođeni Vukovarac? Ružička je i dobitnik Nobelove nagrade za kemiju. Mnogi poznati ljudi svojim podrijetlom ili životom svjedoče o životu u Vukovaru u miru i ratu. To su Pavao Pavličić, književnik; Damir Martin, veslač; Mirna Jukić, plivačica; Ivana Bodrožić , književnica, napisala roman o prognaničkim danima Hotel Zagorje i mnogi drugi danas svjedoče o istini koja je zadesila Vukovar.
Još dugo ću pamtiti slike Vukovara. Nakon dva nezaboravna dana kući smo se vratili umorni, nenaspavani, ali i zadovoljni stečenim znanjem o povijesti, kulturi i stradanju grada heroja.
Marija Oroz Veselinović, 8. a
