Razmišljanja o životu

Lucija Ljubičić
Lucija Ljubičić

Sjedim u klupi i pišem svoju prvu autobiografiju. Kroz glavu mi struji rijeka misli. Lutam zajedno s njima… Čas sam na moru, čas sam ovdje, a već u sljedećoj sekundi sjedim za stolom, sa svojom obitelji na Badnjak dok vani pada snijeg. Vrijeme prolazi. Odakle početi?

„Lucija, probudi se!“ opominje me moj unutarnji glas. Moj život… Ne, ne, to zvuči kao da sam stara! Moj početak života…

Sa sjetom prisjećam se vrtića. Obožavala sam ga samo zato što sam u njemu bila samo četiri sata dnevno jer sam imala Emicu, svoju drugu mamu koja me čuvala. Sjećam se kako me ganjala po kući kad se nisam htjela češljati. Jurila je za mnom i po dućanima u koje sam svako malo ulazila. Na tržnici sam bila poznata. Bila sam ljubimica tete s jagodama, gospođe s maćuhicama i brojnih drugih. Većinu sam ih šarmirala svojim osmijehom i očima vražićka. Zbog toga su se redovito na našem stolu našle svježe jagode, trešnje, mirisno povrće. Vrt je bio prepun maćuhica, meni su bile najdraže ljubičaste sa žutim šarama. Imala sam lijepo i bezbrižno djetinjstvo jer ovoj danas velikoj bebi nije silazio osmijeh s lica. Uvijek je tu bio netko da me nasmije, prošeta, poveze u kolicima. Uvijek je uz mene bio netko tko me voli. Pa kako da onda budem tužna!

Ali nije uvijek sve bilo tako lijepo! U početku nisam voljela ići u školu zato što sam dan prije polaska imala noćnu moru u kojoj me debela zla učiteljica udara svojim bičem jer sam neposlušna. Naravno, nije bilo tako! Dobila sam najbolju učiteljicu na svijetu. Voljela sam ju jer me svojom kosom podsjećala na Baku Mraz. Ali ipak u školi sam prošla kroz sve i svašta i naučila sam puno toga. No najvažnije stvari nisam naučila iz knjige, već uz ljude koji me okružuju i s kojima provodim sate. Bilo je lijepih, manje lijepih, ružnih pa još malo lijepih uspomena.

Sjećam se da sam jedno vrijeme iz škole dolazila kući plačući. Potoci su mi tekli iz očiju zato što me druga djeca nisu prihvaćala. Uvijek sam bila drukčija i nikad se nisam uklapala u društvo. Bila sam svoja, jedinstvena, i to im se nije sviđalo. Prije se nisam smijala glasno, nisam čak ni pričala. Bila sam sjena toliko dugo da bi čovjek pomislio da sam odbjegla sjena Petra Pana. Htjeli su me uklopiti u kolijevku običajnosti, uvući u svoj krug, ali ja se nisam dala. Dobivala sam razna imena: poput čudakinja, glupača i samo bogzna što sve još! Moja patnja nije tako brzo prestala. Dugo sam bila osoba koja plače u školskome toaletu i nitko ju ne čuje!

 Čini mi se da su se razredi i godine sporo vukli. Ali moj jedini cilj bio je ostati svoja, jedinstvena. Nisam se željela mijenjati zbog njih. Kako sam odrastala, moje je samopouzdanje jačalo. Hranila ga je ljubav i pažnja moje obitelji i ljudi koji me vole. Ali što sam se više opirala njihovim utjecajima, jače su me pritiskali. I to je trajalo! Ipak, s vremenom sam izgradila štit. Štit od vjere, ljubavi i snage! Prestale su me vrijeđati njihove riječi i postupci. Naučila sam da se moram izboriti za sve što želim. Da moram dići svoj glas i ponekad pokazati zube. Naučila sam da moram biti jaka, čvrsta i vjerovati da će sutra biti bolje.

Odjednom, sve je utihnulo. Sve se promijenilo. Prihvatili su me takvu kakva jesam! I tako je ta nevolja prošla. Nisam više sama. Iz nje sam izišla jača i sretnija, a ipak ostala svoja jedinstvena. U životu se sve događa s razlogom, barem tako kažu mudri ljudi. I ja sam to iskusila na svojoj koži.

Uskoro ću navršiti trinaest godina. Najljepši događaji zbili su se nedavno. Napokon, druženje s prijateljicama, odlasci u šetnje, kino… penjanje po stablima u parku, upoznavanje novih ljudi… I dalje uživam u čitanju. Čitanje i uživanje i dalje su moj vjerni pratitelji! I da, skoro sam zaboravila, postat ću teta! Bit ću najbolja teta na svijetu! Uz mene su ljudi koji me vole. Pa kako da onda budem tužna?

Lucija Ljubičić, 7.b

One Comment on “Razmišljanja o životu”

  1. Gledajući svijet izvana, on i nije tako loš i tmuran. Pročitavši ovu autobiografiju, shvatila sam kakvi ljudi znaju biti izvan svoga okvira te kako je bitno biti svoj i uvijek gledati naprijed bez obzira što drugi mislili o nama. Drago mi je što je se Lucija izborila za sebe i neka nastavi uživati u svemu dobrom što je prošla i što će doći.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *