Intervju sa Sanjom Polak

Važnost učiteljskoga poziva

Naše novinarke u društvu popularne književnice

Jedna od naših najčitanijih književnica Sanja Polak posjetila je Slavonski Brod i na FOOZOS-u održala predavanje studentima o učiteljskom pozivu i poticanju čitanja. Govorila je na temelju svoga dugogodišnjeg učiteljskog iskustva što sve učitelj danas treba biti.  Rekla je  da je on  znalac u području šest predmeta, on je stvaratelj i umjetnik jer osmišljava zanimljive nastavne aktivnosti. Svaki njegov sat je jedna monodrama, ali u interaktivnome kazalištu. On je i psiholog jer mora pročitati svako dijete. Povodom toga događaja postavili smo Sanji Polak nekoliko pitanja na koja nam je sa smiješkom odgovorila.

Što Vam je inspiracija za pisanje?
Gledam život oko sebe, čitam život i u svakom danu vidim nešto o čemu bih mogla pisati. O temi koju otkrijem u sebi razmišljam na koji način bih ju mogla ponuditi djetetu. Mislim da bi djeci u djetinjstvu trebalo ponuditi što više tema kako bi razvijali maštu. Zatim osmislim lik, nekakvu situaciju, mjesto radnje i napišem priču. Imam problema s viškom ideja, nikad s manjkom. 

Koje Vam se napisano djelo najviše svidjelo i koje Vam je najuspješnije?
Ne znam koje je najuspješnije, serija o knjigama o Paulini P. je jako uspješna, ali i sve druge su jednako čitane pa ne bih niti jednu izdvajala.

Prepričavate li u svojim djelima situacije iz stvarnog života?
Apsolutno. Književnik koji kaže da piše samo ono što je izmislio, to jednostavno istinski nije točno jer najbolje pišeš ono što si proživio i na neki način doživio. Umjetnici i književnici takvi su čarobnjaci da to što dožive uvrste u nešto što je napola izmišljeno, a napola proživljeno.

Zašto ste postali učiteljica?
Postala sam učiteljica zato što sam prije toga išla u školu za odgojitelje i radila sam s djecom, i to mi se dopalo, ali me nije u potpunosti ispunjavalo. Mislila sam da je ozbiljniji posao raditi u školi. Sviđalo mi se gledati žene kako ispod ruke nose velike zelene imenike i šeću hodnicima. Jednostavno mi je odgovaralo to zanimanje i biti s djecom, igrati se s njima i tako sam postala učiteljica.

Što biste postali da niste učiteljica?
Pa ne znam. Život je pokazao da bih jednostavno bila književnica. Kao mlada glumila sam u kazalištu mladih, možda bih bila i glumica. Prije nego što sam trebala odabrati svoj poziv, otišla sam na savjetovanje o profesionalnoj orijentaciji. Dali su mi test koji sam riješila odlično te su mi rekli da što god da upišem, bit ću uspješna tako da mi ni nisu puno pomogli. Mislim da koji god posao da odabereš, trebaš ga voljeti i odrađivati najbolje što možeš.

Koliko bi po Vama djeca dnevno trebala čitati?
Minimalno od petnaest do dvadeset minuta svaki dan od prvoga razreda pa nadalje kako bi se stekla navika. To je jedna od najvrednijih životnih aktivnosti kojima sebe darujemo i obogaćujemo. Osobno, bez dvadeset minuta čitanja dnevno ne mogu živjeti, to mi je već ušlo u naviku.

Odakle Vam ideja za pisanje?
Ideja se rodila u razredu u kojemu djeca nisu voljela čitanje pa sam ih htjela potaknuti da više čitaju        te sam počela s pisanjem priča jer obično kad učiteljica nešto napiše, veći je interes za čitanje.

Nakon razgovora bile smo presretne što smo upoznale Sanju Polak čija smo djela gutale dok smo bile manje. Posebno ćemo zapamtiti njezine riječi da koji god posao obavljali, trebamo ga raditi s ljubavlju jer tada ćemo u njemu i uživati.

Nikolina Sudić I Nina Prpić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *