Intervju s Tonijem Brekalom

Na putu do sna

Toni Brekalo, brodski je kreator i bivši učenik naše škole, stoga smo ga pozvali kako bismo saznali nešto više o njemu. Toni se prisjetio dana kada je išao u ovu školu i pričao nam o svome putu do sna. Rekao nam je da živi za to što radi i da uživa u svome poslu. Voli život i ljude. Ima puno prijatelja i ljudi koji ga cijene. Originalan je, otkačen i dramatičan. Rekao nam je da ga vole novinari, da nitko o njemu nije napisao nešto ružno. Za vas smo izdvojili najzanimljivije dijelove njegova intervjua.

Bili ste učenik naše škole.  Kakva su vam sjećanja?
Nemam negativna sjećanja, većinom su pozitivna. To je bilo davno i škola je drukčije izgledala nego danas. Sadašnji izgled i boje jako mi se sviđaju.

Kakav ste bili đak?
Bio sam osrednji učenik. Trojka blizu četvorke. Više sam volio pozorno slušati nastavu kako bih morao što manje učiti kod kuće. Najzanimljiviji mi je bio tehnički odgoj. Ovi drugi predmeti manje su me zanimali.

Koga pamtite?
Od učitelja pamtim pokojnoga Čaldarevića. On mi je predavao engleski i bio mi je razrednik.  Gospodin Valić bio je jedan od najzanimljivijih nastavnika u školi. Sjećam se nastavnika iz tjelesnoga Barbarića. Vaš današnji ravnatelj Bagarić predavao mi je informatiku. Nastavnica Popović predavala mi je fiziku.

Što ste upisali nakon osnovne škole?
Išao sam u obrtničku školu, to se onda zvalo ŠUP, smjer odjevni tehničar, tj. krojač.
To me zanimanje jako privlačilo. Moji roditelji i okolina nisu bili zadovoljni mojim izborom. Mislim da je svatko rođen za nešto, samo je pitanje prepoznaje li to ili ne. Ja sam to na vrijeme prepoznao.

Toni Brekalo
Toni Brekalo okružen našim novinarima

Kada ste doživjeli svoj prvi uspjeh?
Nakon srednje škole jedna me prijateljica bez mojega znanja prijavila za natjecanje dizajnera Hrvatske.

Poslao sam prve skice, kreacija je zadovoljavala kriterije, ali sjetio sam se da to nisam ja. To nije predstavljalo mene, nego neku osobu koja je ispunila narudžbu. Nekoliko dana prije samoga natjecanja zamolio sam ih da promijenim skicu. Dopustili su mi.

Dobio sam nagradu za najboljega mladog dizajnera i osvojio stipendiju na talijanskom studiju mode Callgari. Otada je moj život krenuo sasvim drugim smjerom.

U životu se neke stvari ne forsiraju nego se događaju. Sve što sam pokušao forsiranjem, smišljanjem, taktikom dalo je sasvim suprotan efekt. Kada slušam svoje srce, uspijem u svemu.

Sjećate li se svoje prve revije?
Božićna revija… Sjećam se da sam imao veliku tremu. To je bilo u hotelu Park prije petnaestak godina. Tada sam predstavio svoje večernje haljine. One su moja specijalnost. Tu sam se pronašao

Kako ljudi gledaju na Vaš stil odijevanja?
U početku je to bilo malo šokantno, drukčije. Prije 20 godina cijeli je grad  bio odjeven u džins traperice, levis jakne i starke.  To je bila odjevna kombinacija za dan i noć. Ja sam furao nekakav svoj stil i to je bio šok za cijeli grad, ali bio sam uporan. Želio sam živjeti život kako ja želim, ne osvrtati se na druge. Danas je ljude već malo teže šokirati. Navikli su se, ali ponekad još uvijek uspijem.

Utječe li  kriza na vaš posao?
Kriza se osjeti, ali još uvijek ima ljudi koji žele i mogu si priuštiti malo skuplju kreaciju. Ako netko želi nešto posebno i plati malo više – to je onda sasvim u redu.

Zarađujete li dovoljno od modnoga dizajna da biste pokrili troškove?
Zarađuje se dovoljno, ali koliko ja mogu potrošiti, trebam puno više raditi.

Gdje ste sve živjeli?
U Zagrebu sam živio 4-5 godina. Poslije sam otišao u Split. Htio sam biti Splićanin. Split mi karakterno odgovara jer ne volim previše raditi, a tamo sam se jako dobro uklopio po tom pitanju. U njemu sam proveo 3 godine. Nakon Splita ponovo sam došao u Slavonski Brod, ali mislim kako ću  ubrzo na put. Nadam se nekamo dalje.

Koliko  Vas  grad i županija podržavaju?
Početak je bio težak. Kada sam uspio izgraditi nekakvo ime, pojavili su se prvi sponzori. Podržavali su me i grad i županija u skladu sa svojim mogućnostima. Na korzu sam imao 4 ili 5 velikih revija. Grad i Turistička zajednica mogli su to još više iskoristiti u prezentaciji grada. Bilo je lijepo. Bili smo poznati po nečemu drugome, a ne samo po ružnome.

Koje su poznate osobe nosile Vaše kreacije?
Oblačio sam mnoge hrvatske misice, nekoliko misica turizma Hrvatske. Jedna je čak pobijedila noseći moju haljinu u Grčkoj pa sam dobio nagradu za najljepši tradicionalni kostim. Kad je Aleksandra Grdić išla u Italiju, nosila je moju haljinu. Radio sam s Anom Rucner jedno vrijeme, grupom Feminem, Jagodom Kumrić, Andreom Šušnjarom i još mnogima …

S kojim manekenkama volite raditi?
Volim raditi sa svim manekenkama koje su profesionalke, koje znaju posao. Nisam ljubitelj mršavih manekenki, anoreksičnih. Model mora biti ženstven. Može čak imati 3 do 4 kilograma viška. Današnji modeli izgledaju poput vješalica. Ovim bih putem poručio svim mladima u vašoj školi i izvan nje da ne prate svjetski trend mršavica jer smatram da to nije zdravo ni lijepo.
Jedna od meni dražih manekenki je  Iva Jerković, zatim  Aleksandra Grdić, Tina Katanić, Stefany Hohnjec, Dvina Meler, Simona Gotovac, Ivančica Pahor…

S kojim biste dizajnerima htjeli raditi?
Najdraži dizajner mi je Jean Paul Gaultier jer je malo otkačen. Dosta smo slični. Stilski i razmišljanjem. Smatram da je jako dobar i ono što on pokaže je umjetnost. Karl Lagerfeld je među vodećima. Versace je bio zanimljiv dok je bio živ, njegova sestra me nije previše oduševila. Od hrvatskih dizajnera najbolja mi je Matija Vujica, pa zatim naš Brođanin Ivica Klarić. Volio bih raditi i sa Zigmanom.

Imate li obitelj?
Obitelj nemam, ali bih ju želio imati. Svatko od nas ima svoj trenutak kada mu se dogodi ljubav, karijera… Očito nisam dočekao još taj trenutak  ili ga nisam prepoznao.Volio bih imati jednoga dana djecu. To je najljepše što se može dogoditi, čak ljepše i od posla kojim se baviš.

Imate li neki svoj cilj koji biste htjeli ostvariti?
Snovi su moji uvijek tu i nisu nimalo mali. Čovjek koji nema snova, nema razloga da živi. Ja pucam uvijek visoko, ali zadovoljim se i sa sredinom ako baš moram. Planova  imam. Želim stvoriti svoj brend, ime koje će biti prepoznatljivo.

Što biste poručili djeci u ovoj školi koja bi se htjela baviti vašim poslom?
Svi koji se odluče baviti ovim poslom neka prije svega budu svoji. Neka  nikoga ne kopiraju, rade uvijek srcem jer jedino tako mogu uživati u svome poslu. Ja ne mogu zamisliti raditi posao koji ne volim samo zato što je dobro plaćen. Živite svoj život, slijedite svoje snove.

Lora Bakavić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *