Intervju s natjecateljicom Hrvatska traži zvijezdu

Zvijezda  u usponu

Bernarda Bobovečki
Bernarda Bobovečki

Bernarda Bobovečki bivša je učenica naše škole. Sudjelovala je u glazbenom showu RTL televizije  „Hrvatska traži zvijezdu“ na kojemu je osvojila sjajno drugo mjesto. Osim visokoga plasmana najveća je vrijednost toga natjecanja u tome što je Bernardu šira publika mogla vidjeti i čuti, a ona je to maksimalno iskoristila pokazavši svu  raskoš svoga glazbenog talenta. Mi se još uvijek sjećamo izvrsnih  Bernardinih pjevačkih, ali i glumačkih i voditeljskih izvedaba na različitim školskim priredbama, tako da nas njezin uspjeh uopće nije iznenadio.  

Kada i kako ste otkrili ljubav prema glazbi i pjevanju?
Ne mogu se sjetiti perioda u životu kad sam htjela biti nešto drugo osim toga. Samo što sam u jednome  trenutku zastala i izgovorila:  „Želim biti pjevačica.“ To oduvijek živi u meni, u mojim najranijim sjećanjima. Imam strast prema kazalištu i glumi, imam ih i dalje, ali kada sam sama sebi jednom postavila pitanje što mi je od toga draže, znala sam da je pjevanje ono o čemu najviše zamišljam.

Kakvo je bilo iskustvo na RTL-ovim zvijezdama i biste li ga ponovili?
Zvijezde su mi pomogle da shvatim koliko zapravo vrijedim, kolike su moje sposobnosti i koliko sam jaka kao osoba. Pogurale su me u psihološkom smislu, više nego u karijernom, ali to mi je svakako bilo bitnije jer sam htjela još više upoznati sebe prije nego što počnem stvarati karijeru.

Jeste li imali tremu tijekom nastupa i kako ste ju prevladali?
Tremu sam imala, ali jedini način na koji se može prevladati je izići na pozornicu.  U tom trenutku trema nestaje. Svaki sljedeći nastup, trema je bila manja.

Jeste li stekli nove prijatelje i jeste li ostali u kontaktu s njima?
Stekla sam nova poznanstva, ali ni s kim nisam ostvarila dovoljno jak “klik” da bi to preraslo u nešto značajnije. Ponekad se čujem s pojedinim ljudima sa showa, ali ništa više od toga.

Kakve pjesme birate? Jesu li Vam draže strane ili domaće pjesme?
Nema te jedne domaće stvari koju strana može nadmašiti, ni strane koju može domaća.

Koju vrstu glazbe najviše slušate, a koju najmanje?
Iz svakog žanra mora biti nešto što mi se sviđa, ne biram i ne dijelim, zapravo mi je sve to nekako isto. Sve mi je to glazba i u svemu se vidim. S time se najviše zapravo i patim, što bih morala izabrati nekakav stil ili smjer, ali zašto ne bih mogla sve? Sve ono što se mojim ušima svidi, to slušam.

Imate li svoga uzora u pjevanju?
Uzor sam si ja na onom mjestu na kojem želim biti.

Pišete li u slobodno vrijeme pjesme? Razmišljate li o izdavanju albuma?
Da, pišem pjesme.. i razmišljam o izdavanju albuma, ali trenutno mi misli nisu oslobođene i u stanju u kojem smatram da trebaju biti kako bi se mogla u  potpunosti tome posvetiti.

Gledaju li vas ljudi drukčije otkad ste postali „popularni“?
Oni koji me znaju ne gledaju me drukčije, ali nepoznati ljudi na različitim mjestima prepoznaju me. Ne moraju mi se direktno ni obratiti, vidim im u licima.

Kako se odnosite prema ljudima koji vas ne cijene dovoljno i ima li ih puno?
Postojalo je nekoliko situacija nakon natjecanja gdje sam se našla u suradnji s pojedincima i organizacijama koje nisu uvažavale moje ideje i moje vrijednosti, ali to nikada ne može trajati dugo jer čim to prepoznam, za mene suradnja staje.

Imate li želju u budućnosti baviti se  profesionalnim pjevanjem?
Imam želju baviti se profesionalno pjevanjem iako sam trenutno stala jer čekam da mi se škola makne s puta. Ove godine završavam srednju školu. Želja je uvijek najvažnija.  Kad nešto želite, to ćete i ostvariti!

Lucija Španić, 7.b