Intervju s Marijem Kovačem

Redatelj pod reflektorima

Novinarke s Marijem Kovačem

Mario Kovač hrvatski je kazališni i filmski redatelj, glumac, skladatelj, scenograf i dramaturg. Sudjelovao je u stvaranju brojnih predstava. Djeluje kao dramski pedagog te voditelj brojnih dramskih radionica. Simpatični i pričljivi Marijo odgovorio je na sva naša pitanja o putu koji je prošao da bi danas bio redatelj i  da bi od tog mogao zarađivati za život. Povod za razgovor bila je njegova uloga redatelja u Svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić.

Kako ste odlučili prihvatiti ulogu redatelja za ovogodišnji Svijet bajki Ivane Brlić-Mažuranić?
Jednostavno, već sam dvije predstave radio u Brodu s Lutkarskom scenom Ivana Brlić-Mažuranić. Radili smo predstave Ribar Palunko i njegova žena te Mačak u čizmama. Kad me gospodin Špicer pozvao da radim, moja velika želja bila je uprizoriti svih osam Priča iz davnine na daskama i evo sad smo na pola puta. Sunce djever i Neva Nevičica je četvrta, dakle dok god bude poziva, ja ću se radovati.

Znamo da ste već dugi niz godina u povjerenstvu LiDraNa, kako Vam se sviđa u našem gradu?
Evo već petu godinu sam u Brodu i svaki put iznova raste kvaliteta. Prve godine kad sam bio, srednjoškolci se nisu isticali kvalitetom, bilo je jako slabo. Ali s vremenom postajalo je sve bolje. Ovo je inače županija koja je jedan veliki bazen talenata kao što općenito Slavonija i Baranja jesu. Neke škole imaju svoj profilirani stil koji je postao prepoznatljiv i koji je visoko motiviran u kazališnome smislu. Prostora za napredak uvijek ima.

Jeste li kao dijete slutili da ćete se posvetiti glumi, redateljstvu i scenografiji?
Kao dijete počeo sam ići na dramsku jer sam bio hiperaktivno dijete i moji roditelji, da me malo smire, upisali su me na sport i glumu. Morao sam odabrati jedno od t dvoje. Odabrao sam kazalište. Uvijek sam se ugodno osjećao na pozornici i oko pozornice, to je nekakav poziv. Raditi nešto što voliš, a da si za to dobro plaćen i da možeš prehraniti obitelj, san je svakog čovjeka. Kao dijete sam se zamišljao u tom poslu i drago mi je da se to ostvarilo.

Što je sve vaša zadaća kao redatelja predstave?
Redatelj nadgleda sve aspekte predstave, dakle klasična definicija redatelja je organizacija scenskoga vremena i prostora. Sve ono što gledatelj na pozornici čuje, vidi, prepozna, to je zadaća redatelja. Naravno da redatelj mora imati kvalitetne suradnike, na njemu je odabir glumaca, podjela uloga… Postoji rečenica podjela je pola posla, ako odabereš dobru glumačku postavu, već si napravio pola posla. Pravi redatelj ne prepušta slučaju ni ono što se događa iza pozornice. Ako je predstava dobra, svi su za to zaslužni, a ako nije, to je odgovornost koju redatelj mora na sebe preuzeti. Redatelji su odgovorni za sve, dobro i loše.

Jeste li kod nekoga od ovogodišnjih glumaca uočili jak glumački talent?
Talent je jako teško uočiti u tim godinama, ono što je meni važnije  to je entuzijazam i želja za radom i učenjem. Talent možeš dobiti od genetike, prirode, više sile, ali ako nemaš volje za radom, onda je talent propao, i to se jako često događa. Talent gledam tek u drugoj fazi rada. Najkvalitetniji glumci su upravo oni kod kojih se svi aspekti poklope. Ponekad glumac koji ima manje talenta napravi više u svojoj karijeri ako je tome radu posvećen. S talentom uvijek treba biti oprezan, on je s jedne strane dar i vrlina, a s druge strane može biti dvosjekli mač. Mladim glumcima ne kažem da su talentirani, kažem im vrijedni ste i pohvalim druge vrline.

Radite s odraslima i djecom. Koja je razlika?
Neke veće razlike u ovome izvedbenom smislu nema, naravno da je s odraslima lakše raditi jer imaju više iskustva i može im se s manje riječi dati neka točnija i preciznija uputa. Na odrasle mogu dignuti glas i brže doći do nekog rješenja dok u radu s djecom treba imati više strpljenja te osjećaj za pedagoški moment. Na djecu se gotovo nikada ne derem. Uvijek ćemo ako nešto ne valja sjesti sa strane i ponoviti. Djeca brže upijaju, jednom kad nauče, toga se znaju dugo držati.

Hoćete li nastaviti suradnju s gradom Slavonskim Brodom?
Ako me pozovu, rado ću opet doći. Volim dolaziti ovdje i ovo je već treća suradnja, dakle ako me družina Ivana Brlić – Mažuranić pozove, doći ću.

Rea Anabela Kolar, Marija Oroz Veselinović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *