Vila našega doba

Sandra Vukoja je učiteljica, pripovjedačica bajki i spisateljica iz Slavonskoga Broda. Vrlo je mlada. Rođena je 1986. godine. Kao mala htjela je biti glumica. Do sada ima jednu objavljenu knjigu Bajka o bajci koja sadrži jedanaest bajki i svoju emisiju na Radiju 92 koja se zove Pidžama. Pripovijedanjem se bavi od 2009. godine. Kazuje samo bajke, isključivo narodne jer, kako ona kaže, nude poruke u slikama i simbolima. Putuje po Hrvatskoj. Bila je u Osijeku, Zagrebu, a najviše gostuje po brodskim školama. Sudjeluje u kulturnim događanjima i uvijek je prisutna na manifestaciji U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Svojom umjetnošću dotiče neiskvarene dječje duše, raspiruje maštu, uljepšava stvarnost.
Sve je ovo bio povod za razgovor s mladom i zanimljivom osobom.

 VILIN DAR

Kada ste i zašto počeli pričati bajke?
Kao mala djevojčica voljela sam kazalište. Probala sam se naći i u glumi, ali sam duboko u sebi znala da to nije za mene. Čini mi se da sam se dugo tražila iako sam znala da se moram baviti nekom umjetnošću. Kad sam odrasla, otišla sam na jedno hodočašće u Francusku gdje je bilo jako puno mladih. Molili smo se. Bilo je prekrasno. Dok smo bili u crkvi, rekla sam: „Bože, daj mi nešto da se mogu izraziti!“ Nakon hodočašća napisala sam svoju prvu bajku Car Pustimir. Kako nisam znala je li dobra, dala sam ju svojoj teti koja radi u vrtiću da ju pročita djeci. Djeca su ju odlično prihvatila, bila su oduševljena. Kad sam upoznala Jasnu Held, počelo je i moje pripovijedanje. Nešto kasnije moje je pisanje prepoznato kao vrijedno te sam objavila prvu knjigu Bajka o bajci.

Tko Vam je pričao bajke kad ste bili mali?
Mama mi je pričala bajke, ali ne onoliko koliko baka iz Ogulina koja mi je pričala ogulinske bajke s legendama i mitovima. Teta mi je bila odgojiteljica u vrtiću pa mi je i ona pričala. Sjećam se jedne situacije iz ranoga djetinjstva. Teta mi je svake večeri pričala Crvenkapicu. Vjerojatno sam o njoj puno razmišljala. Mislila sam da i ja moram kao Crvenkapica posjetiti bolesnu baku koja je stanovala četiri ulice dalje i tako sam otišla. Svi su bili zauzeti i nisu odmah primijetili da me nema. Ja sam već tada bila na glavnoj cesti. Srećom, vidjela me susjeda koja me spasila od kamiona koji je dolazio. Crvenkapica i bakica možda su bili prvi znaci da ću se baviti bajkama.

Kako se postaje bajkopričalica? Postoji li škola za bajkopričalice?
U Hrvatskoj ne postoji škola za bajkopričalice i malo se zna o pripovijedanju bajki, ali u svijetu to je potpuno ugledno zanimanje i postoje škole za pripovjedače. Kod nas postoje tečajevi za pripovjedače bajki koje vodi Jasna Held. Kod nje sam završila napredni seminar za pripovjedače Čarobni brokat, zatim Kako i zašto pričati priče u Waldorfskoj školi  te seminar za pisanje i pripovijedanje terapeutskih priča Kako priče razdanjuju noć koji je vodila poznata australska pripovjedačica Susan Perrow.

Koliko bajkopričalica ima u Hrvatskoj?
Ima samo jedna jedina profesionalna pripovjedačica bajki i priča za djecu i odrasle, Dubrovčanka Jasna Held. Međutim, ima puno nas koji se time želimo baviti. Nas petnaestak. Jednom mjesečno svi se okupljamo i dijelimo iskustva te radimo s Jasnom Held.

Iako se nazivate bajkopričalicom, Vi ste, u stvari, pripovjedačica. Koja je razlika između pričalica i pripovjedačica bajki?
U Hrvatskoj postoje pričalice koje vole knjigu i prenose ljubav prema knjizi. Razlika između njih i mene je ta što pripovjedač unosi u bajku svoju osobnost. Interpretira ju na svoj način. Npr. pripovjedači mogu pričati istu priču, ali ona nije ista jer je svatko od pripovjedača u priču unio sebe. Pripovjedači ne uče bajke napamet. Pamte samo redoslijed događaja i slike. Dodaju detalje i prilagođavaju se djeci. Pripovijedanje bajki nije lako. Ako želiš odraditi posao kako treba, moraš se pripremiti. Promišljaš o bajci i riječima, načinu na koju ćeš bajku izgovoriti. Puno je vježba kao i govornih vježba, učila sam i tehniku disanja. Mislim da je bolji izraz kazivati bajku nego pripovijedati.

 DJECA I BAJKE

 Vole li djeca pripovijedanje?
Djeca jako vole pripovijedanje. To sam najbolje uvidjela kad sam godinu dana radila u školi.  Dvaput tjedno sam im pričala priče. Događale su se neobične stvari. Djeca su se počela otvarati i iznositi svoje probleme. Vrlo su me poštovali i doživljavali kao nekoga tko priča njihovim jezikom. Ne dolaze sva djeca iz sretnih obitelji, a bajke koje im pričam pružaju im čaroliju.

Imate li tremu dok kazujete bajke?
Svaki put imam tremu. Smatram da je pozitivna trema dobra jer to znači da ti je stalo do onoga što radiš. No mora se znati i nositi s tremom. Sad već to znam.

Odijevate li se u skladu s bajkom?
Naravno, imam kostime s puno detalja iako je za dobroga pripovjedača dovoljan glas i govor. Svaki pripovjedač ima svoj način izražavanja. Imam nekoliko kostima koje usklađujem s pričom. Obično su to haljine, vrlo lepršave, vilinske. Jedna je posebna, na njoj su leptiri, bršljani. Kad se tako pojavite i još im ispripovijedate priču, to je poseban doživljaj.

Ima li pripovijedanje bajki terapeutski učinak?
Ima, moje je iskustvo stažiranja u školi to potvrdilo. U školi su postojale socijalizirajuće grupe u koje su bila uključena djeca s emocionalnim poteškoćama. Jednom je jedna djevojčica na moje priče odgovorila svojom pričom u kojoj je opisala svoju obiteljsku situaciju. Djevojčica je bila stisnuta i zatvorena. Najednom se počela otvarati. Počele smo komunicirati pričama što je na nju djelovalo. Vjerujte mi, čudesno je što učini jedna bajka.

 POTRAGA ZA BAJKAMA

Koja Vam je najdraža bajka?
Najdraža bajka mi je Kako je mala bundeva ukrala sunce. Napisao mi ju je jedan prijatelj i ona mi je posebno draga  u srcu. Kad mi je bilo teško u životu, ta bajka mi je bila utjeha i zato ju ističem.

Koja Vam je bajka Ivane Brlić-Mažuranić najdraža?
Najdraža Ivanina bajka mi je bajka o Zorku Bistrozorskom koja nije baš poznata, ali je jako lijepa. Govori o tri diva i poimanju sreće. Nalazi se u Sabranim djelima Ivane Brlić- Mažuranić. Ona još ima puno predivnih bajki koje se ne čitaju.

Gdje nalazite manje poznate bajke?
Najčešće pretražujem internet i čitam literaturu prema preporuci Jasne Held. Kad odem u knjižnicu i tražim neku knjigu, obično za njom tragaju jako dugo. Nakon nekoga vremena izvuku je iz podruma. Tako je bilo s nordijskim narodnim bajkama koje su prekrasne i šteta je što nisu čitane.

Pričate li bajke i odraslima?
Odraslima još ne pričam bajke jer se ne smatram dovoljno spremnom. Postoje predivne bajke za odrasle. Slušala sam Jasnu Held kako pripovijeda bajke za odrasle koje na satiričan način govore o društvu, o muško-ženskim odnosima, o djeci. Odrasli iz tih bajki mogu izvući mnoge pouke.

Osnovali ste udrugu Vilinput. Kakva je to udruga?
To je udruga za promicanje kulture govora i kreativnoga stvaralaštva. Osnovni je sadržaj djelatnosti udruge organiziranje kulturno-umjetničkih događaja, pripovijedanje bajki i priča. Također, organiziramo radionice i tečajeve za mlade i odrasle s tematikom pripovijedanja i kreativnoga stvaralaštva.

Koji je Vaš sljedeći projekt?
Vi ste prvi kojima ću otkriti da ću u Slavonskome Brodu organizirati 1. festival pripovijedanja povodom Svjetskoga dana pripovijedanja. Organizirat će ga moja udruga Vilinput. Na festivalu će gostovati Jasna Held, profesionalna pripovjedačica, Željka Horvat-Vukelja, spisateljica, Mary Crnković-Pilaš, poznata kao pjevačica u naslovnoj skladbi filma Šegrt Hlapić i Branka Kadić-Splavski, liječnica i književnica koja priča bajke u palijativnoj skrbi. Festival će trajati tri dana. Pripovijedat će se bajke za djecu i odrasle, održat će se predavanja za učitelje i odgojitelje, a vozit će se i biciklom po vilinputu gdje će djeca skupljati čarobne stvarčice, a na cilju će ih dočekati pripovjedač s bajkom.

Što biste nam rekli za kraj?
Pročitat ću vam  stih iz svoje bajke o patuljcima Grgi i Tomici:
Ono si što jesi i to budi. Ne pokušavaj biti netko drugi.
Ti si poseban kamenčić jedan, ti si dragulj blistav i vrijedan.

 I ne zaboravite, svaki tjedan neka se pročita jedna bajka, ona vam je,djeco, druga majka. Uči vas kakav treba biti u životu i da samo dobrim djelima krojite ljepotu.