Naše igračke
Moja je baka je rođena davne 1949. godine. U to vrijeme i nije bilo puno igračaka. Voljeli su se igrati vani na dvorištu. Kako nije bilo igračaka koje su se mogle kupiti, sami su ih izrađivali. Uvijek su nastojali čuvati svoje igračke jer su uložili mnogo truda kako bi ih napravili. Pravili su lutke od krpica, mlin nacrtan na kartonu s igračima od graha i kukuruza, dječaci su pravili krpene lopte napunjene slamom, prašnjave škole, a tko je imao sreće i postolara u obitelji, dobio bi klepetalo na guranje.
Kako je vrijeme odmicalo, igračaka je bilo se više. Igračke su bile modernije i zanimljivije. Na primjer, moj tata je imao autić na daljinski upravljač koji je bio spojen sa žicom pa je morao trčati za njim, lutke su bile gumene i ispuštale su razne zvukove, lopte su bile prave, raznih boja i veličina, skupljale su se sličice i klikeralo se. Moja mama se igrala s lastišem, razne igre s loptom. Igrala se s barbikama. Pričala mi je da je bila najsretnija kada joj je tata u Njemačkoj kupio pravu barbiku koja je mogla savijati noge.
Tako smo došli do mog vremena – vremena moderne tehnologije: play stationi, igrice, internet, helikopteri na daljinski upravljač bez žice (dronovi), razne društvene igre. Puna soba svega pa ponekad sjednem tužan i ne znam ni sam čega bih se igrao. Tužan ne zato što nemam, već zato što ih imam previše.
Luka Damjanović
