Bivša učenica na stručnome osposobljavanju

U drukčijoj ulozi

Devet me godina dijeli od bezbrižnoga dječjeg svijeta Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić”. Kao osnovnoškolka sanjala sam da postanem profesorica. Moj se san ostvario, a najdraža škola još jednom mi je otvorila vrata.  

Matein bivši razred
Matein bivši razred

Kad ste dijete, uopće ne razmišljate o odgovornosti i teškome poslu svojih učitelja i nastavnika. Doživljavate ih manje ili više simpatičnima te manje ili više zahtjevnima. Imate najdraže predmete i one koje malo manje volite. Moj nadraži predmet odredio je ostatak moga života. Najzanimljivije i najugodnije bilo mi je na satima hrvatskoga jezika. Tu sam se uvijek osjećala sigurno i gradivo sam s lakoćom svladavala. Pred kraj mojega školovanja dobili smo dvoranu i novu učionicu hrvatskoga jezika. Sjećam se da sam sjedila do zida, tri učenika i ja. Klupe su tada bile složene u obliku slova L i učili smo se suradnji i uvažavanju jedni drugih u čestim grupnim radovima. Sada, ulazim u učionicu- novi raspored klupa, nova tehnologija, a osjećaj u meni još uvijek isti. Prateći nastavu profesorice Matić i sad imam potrebu podići ruku u zrak i odgovoriti na postavljeno pitanje. Kažu da najbolji profesori uvijek ostaju učenici. Ako je suditi po tome, smiješi mi se blistava karijera.

Slijedi novi šok. Prvi radni dan i prvi slobodan ulazak u zbornicu. Oduvijek je to bila posebna soba. Kao što je Tadijanović žudio ući u sobu sa sagom, tako sam i ja željela u zbornicu. Kao učenica ove škole mogla sam proviriti samo kada bih tražila nekoga nastavnika. Danas ondje ulazim kao nastavnica. Svi me gledaju kao kolegicu. A kad ugledam svoje profesore, u meni se probudi dijete. Stotinu i jedno pitanje u glavi – što ja radim ovdje, jesam li sve naučila, što sam trebala pitati kojeg nastavnika…  Ubrzo se priberem i uživam u ostvarenju sna.

Još je jedna soba budila strah u meni – ravnateljev ured. Kao dijete samo sam jednom išla na razgovor ravnatelju. Vidim da se dječje nepodopštine do danas nisu promijenile. Možete li zamisliti da ćete jednoga dana u tu sobu ulaziti opušteno? Meni se upravo to dogodilo.  

Makar ste jednom u životu htjeli upisati ocjenu ili neku ne baš dobru izbrisati. O tome sam i ja maštala – stupati hodnikom uzdignute glave s imenikom i dnevnikom u rukama. Nitko mi ne bi bio ravan! I kada sam napokon blizu toga, što se dogodi? Uvedu e-dnevnik. Crvena kemijska više nije što je bila. Jedina utjeha su mi silni testovi i lektire. To se još uvijek nije promijenilo. No, priznajem, do sada nisam toliko važnosti pridavala ocjeni. Kao učenica uvijek sam se borila za što bolju ocjenu. Danas imam puno veću odgovornost. Dok razmišljam o ocjenjivanju, štošta mi se vrzma po glavi.

Učiteljska odgovornost je i razgovor s roditeljima. Znate kako drhtite kada se roditelji vraćaju s informacija ili roditeljskoga. Ni meni nije bilo pravo kada bi profesori rekli nešto loše o meni. Svečano obećavam da nakon moga roditeljskoga niti jedno dijete neće biti tužno!

I za kraj –  nešto o novim generacijama. Ili je moj stav prema školi i učenicima bitno drukčiji ili su se vremena toliko promijenila, ali žalosti me činjenica da je sva manje učenika kojima je istinski stalo do znanja i  svojih kolega. U moje vrijeme bilo je manje tehnologije, ali više mašte. Zbog toga sam i odabrala ovo zanimanje. Biti profesor hrvatskoga jezika znači imati veliku maštu, a time i zauvijek biti dijete. Svima vama koji bježite od škole i iz škole želim poručiti da ona i nije toliko loša te da ćete se rado sjećati svojih mladih dana. Samo nekolicina ima tu sreću da se svaki dan vraća u svoje djetinjstvu, a ja sam jedna sam od njih.

Mateja Prgomet

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *